Nikad u životu neću biti majka

Read more »

Odlazeći tog dana od svog liječnika s papirom u rukama u misli mi se urezao broj 46,9, rezultat mog FSH hormonalnog testa. Već sam izdržala dva ciklusa medicinski potpomognute oplodnje. Ovo je trebao biti moj treći put, treća sreća, moj posljednji pokušaj da imam dijete s voljenim suprugom. Ali, ta brojka je pokazivala da je sve gotovo, sa 42 godine ušla sam u preuranjenu menopauzu. Zadnji tračak nade da postanem majka je nestao. 
Iskreno, do tada me život žene bez djece još nije toliko pogađao, ali tada kao da me munja pogodila. Dok odrastate majčinstvo vam se čini kao nešto što se podrazumijeva. Kao djevojčice dobivamo lutke, ne samo da bi se igrale s njima, već da bi ih voljele i njegovale.  Biti žena jednako je kao biti majka, to se podrazumijeva, to daje smisao našim životima i da je to dio naše prirode. "Što će biti moj smisao života ako neću biti majka?", pitala sam sama sebe. 
Osjećala sam se prevarenom što mi je to pravo uskraćeno. Sama sa sobom sam imala žestoke rasprave u glavi. Propitivala sam se "Jesam li ja za to kriva?" ili "Jesam li nekako zaslužila sve ovo?" Našla sam kako analiziram cijeli svoj život i propitujem se jesam li mogla u životu nešto drugačije napraviti da me Bog ovako ne liši života kao majke. Mislim da sam tako prošla kroz neku vrstu procesa tugovanja. 
Moj gubitak bio je nevidljiv, ali to ga nije činilo manje bolnim. Često me uhvatila duboka tuga dok sam slušala glazbu ili šetala psa. Znala sam da će zauvijek biti praznina u mojem srcu jer neću biti majka i ono nikada neće biti ispunjeno ljubavlju djeteta. Osjećala sam se s tom spoznajom kao da sam udarila u zid koji se pojavio niotkud. Bili su to vrlo emotivni trenuci, a uslijedili su i napadi panike. Osjećala sam se kao da sam zatočena u nekoj crnoj rupi u kojoj se ne mogu kretati. 
Ali, došla sam sebi, shvatila sam da nisam ja kriva za to i da to što ne mogu imati djece je izvan moje kontrole, na to ne mogu utjecati. Nisam mogla učiniti ništa već samo prihvatiti da je to tako. Tada sam se počela mijenjati, oslobodila sam se unutarnjih razgovora sama sa sobom. Pogledala sam oko sebe i shvatila da nisam jedina žena na svijetu koja ne može imati djecu. Daleko od toga. Saznala sam da svaka peta žena nema djecu. Osjetila sam malo olakšanje, čak i oslobođenje. 
Postupno sam otkrila da život može biti lijep i uzbudljiv i bez djece. Postoje, naravno, iznenadne erupcije tuge i tada se u tišini isplačem, ali takvi trenuci su rijetki i sve rjeđi. Umjesto razmišljanja o onome što nemam, sada razmišljam o onome što imam u životu. Živim s voljenim čovjekom, ali i s mojim dragim psom, zabavno nam je, imam posao koji volim... 
Svatko ima svoj razlog za život, samo ga mora pronaći. Za mene je majčinstvo sada briga i ljubav za druge ljude, za moje nećake. To ne mora biti ništa dramatično, ponekad je dovoljno da ih netko sasluša ili im bude rame za plakanje. To što nemate dijete ili veliku obitelj ne znači da ne možete pomoći, voditi i njegovati druge. Mogu reći da je prošlo četiri godine i da sam došla do stupnja kada volim svoj život žene bez djeteta. 
Poručila bi drugim ženama da se isplaču, tuguju, ali da ne dopuste da im to uništi život. Strastvena sam u dijeljenju mojeg iskustva i pokazivanja da je moguće imati pozitivan život i bez djece. To je možda samo još jedan put koji možda nisu očekivale, ali i on može biti jednako zabavan i sretan.

IZVOR: 24 sata http://www.24sata.hr/psihologija/nikad-u-zivotu-necu-biti-majka-menopauza-je-dosla-prerano-429487?utm_medium=Status&utm_source=Facebook&utm_content=429487&utm_campaign=24sata+Facebook+status

Nikad u životu neću biti majka

Posted by : Fb

Date :Monday, July 27, 2015

With 1 comments:

Predosjećaj

Read more »

Znate, uvijek sam imala neki osjećaj za stvari koje  bi se u budućnosti mogle dogoditi. Predosjećaj za nesreću, uspjeh, bolest jednom rječju za sve. Sigurno poznajete osjećaj kada znate da ćete proći ispit, ali sami sebe uvjeravate kako postoji mogućnost da ipak ne prođete samo da bi vam na kraju bilo lakše ukoliko ne prođete, ali na kraju vaš osjećaj vas ne prevari. Taj osjećaj sam stalno posjedovala koliko god ga stavljala na stranu. Znalo se dogoditi da se natjeram sama da nešto ponovim prije samog ispita i to se baš pojavi na ispitu. Kasnije se događalo da bih predosjetila trebali neku poslovnu ponudu prihvatiti ili odbiti jednostavno sam osjećala to negdje u sebi. To je išlo toliko daleko da sam u ranijem djetinjstvu sanjala očevu nesreću da bi kasnije tokom dana saznala da se to stvarno dogodilo. Ovo sada čak i meni zvuči nevjerojatno, ali s godinama jednostavno shavaćam da imam to u sebi. Međutim, postoji jedna stvar u kojoj moje čulo ne vrijedi, jednostavno nikuda ne vodi, a to je vjerujem priča svih priča, a zove se ljubav.
Koliko je samo ljudi prošlo kroz moj život, a ja jednostavno nisam imala osjećaj što učiniti. Jednostavno se pojavljuje dvojba dati priliku ili ne. Nema osjećaja koji bi vukao na jednu stranu. Podjednako argumenata za obe opcije. Koliko vam se puta dogodilo da krenete na jednu stranu i odjedanput vas nešto odvuče na drugu i opet ste na početku i tako se vrtimo u krug. Pogrešni ljudi dobivaju šanse, a možda oni pravi nisu ni zamjećeni. Pomute li nam osjećaji i tu našu intuiciju koja je u stvarnom životu toliko izražena. Na to vam ne mogu i iskreno ne znam dati odgovor.
Jednom prilikom dogodilo se da sam htjela jednoj osobi nešto reći, bila sam spremna to izustiti, ali onda kao da me nešto spriječilo kao neka viša sila. Možda je to taj predosjećaj, ali drugačije djeluje kada je ljubav u pitanju ili ju tada sami podsvjesno pokušavamo potisnuti. Možda je to plan nekoga većeg da ne trošimo vrijeme na krive ljude dok nas pravi možda čekaju već tu negdje. Možda bi baš sada pokucali na vaša vrata da vi sa pogrešnima trošite vrijeme.
Na kraju  bih mogla zaključiti da koliko god se to nama činilo da nema kod ovakvih stvari predosjećaja, oni itekako postoje kao i kod običnih događaja navedenih na početku. Sve što vam mogu reći sljedite svoje osjećaje jer nikada ne znate možda vas baš oni odvedu do prave osobe.

Predosjećaj

Posted by : Fb

Date :Friday, July 24, 2015

With 0comments

Došlo je vrijeme reći ... zauvijek zbogom

Read more »

Voljeli smo se, kao u bajci sve je bilo. Godine su prolazile, tako je prošlo i devet godina zajedničkog života. Ne mogu reći da je uvijek bilo sve kao u bajci, ponekad je bilo prepirki, valjda kao i kod svih drugih. Željela sam veći stan, ali nismo si to mogli priuštiti. Planirala sam od svake plaće staviti novce na stranu, ali sam često mijenjala poslove. Nijedan me posao nije mogao isopuniti. On mi je zbog toga zamjerao, čestosto smo se zbog toga svađali, ali moram reći da su sve svađe završile uspješnim pomirenjem. Govorio mi je kako sve volim planirati, ali znam da je u neku ruku to volio kod mene. Ja sam htjela da sam malo poput njega i da mogu pustiti stvari da teku svojim tokom. Govorila sam sebi da to nije moguće i da se stvari u životu moraju planirati kako ne bi nastao potpuni nered, ali dogodilo se ono što sam se najmanje nadala, takav scenarij nikada nisam mogla ni zamisliti. Otkriven mu je tumor na mozgu, ostalo mu je još eventualno mjesec dana života. Provela sam s njim te teške trenutke, izvana sam mu bila podrška, a u meni je sve gorjelo. Pitala sam se zašto se to meni događa, zašto Bog uvijek razdvaja najeveće ljubavi. Dostojno smo ga ispratili na neko drugo mjesto, nama nepoznato. Prva tri tjedna provela sam u zajedničkom stanu, većinom u njegovoj odjeći, nisam ga mogla pustiti, jednostavno nisam mogla vjerovati da njega više nema, da me više nitko nema zagrliti, utješiti. Tako je došao i moj rođendan. Majka i prijateljice došle su u moj stan iznenaditi me. Naišli su na veliki nered te su odlučile pomoći mi da se sredim. Obukla sam se, a  one su pospremile sobu. Netko je pozvonio na vrata, došla je pošiljka. U njoj je bila torta i pismo. Bilo je to pismo od mog voljenog. Rekao je da mu je žao što ne može biti uz mene, ali da će mi slati još pisama zato što ne može samo tako otići od mene i da je ovaj put on sve isplanirao. Također mi je rekao da ne pokušavam doznati kako stižu pisma i da se jednom u životu prepustim. Pisma su stizala, postavljao mi je razne zadatke. Išla sam na putovanja, radila stvari za koje nikada nisam bila spremna. Bila sam mu toliko zahvalna što je u posljednjim danima kada mu je bilo najteže sve to smislio. Prošla je godina dana, više nikako nisam mogla bez njega, gušila sam se sama u sebi. Otišla sam  s majkom u šetnju. Dala mi je pismo. Bilo je to posljednje pismo od njega. Napisao je da osjeća da je kraj, da je vrijem za konačno zbogom. Rekao je da je znao da mi ne treba njegovo pomoć da sredim život, ali da mi je pismima htio olakšati. Također mi je rekao da se ne bojim ponovno zaljubiti, da sam ja bila njegov život, ali da je on u mom bio samo jedno poglavlje. Na kraju je samo napisao volim te i voljet ću te zauvijek. Znala sam da je to posljednje zbogom i da moram krenuti dalje, ali kako? Odgovor je samo jedan - korak po korak. Pokrenula sam vlastiti posao i dobro mi ide, ali novu ljubav nisam našla i ne znam hoću li ikada imati dovoljno snage. Znam samo da polako idem dalje i da sreće za mene sigurno još negdje tu na ovome svijetu ima pa makar i bez njega.
I da na početku sam se pitala zašto Bog uvijek razdvaja najveće ljubavi. U svome putu bez svoje najveće ljubavi došla sam samo do jednog odgovora - možda su prejake za ovaj svijet i njigova prava sreća čeka ih na nekome drugome svijetu, negdje gdje će trajati vječno.

Došlo je vrijeme reći ... zauvijek zbogom

Posted by : Fb

Date :Tuesday, September 10, 2013

With 0comments

Zauvijek u mislima

Read more »

Došao je dan vjenčanja. Maria je bila uzbuđena kao nikada u životu. Napokon je ispunila prazninu u srcu

svome, ali u njenom srcu uvijek će postojati jedna rupa. Kao metak koji je prošao posred srca. Majku je izgubila još dok je imala sedam godina. Njen lik u mislima je već odavno izblijedio, ostao je samo miris, miris  kojeg će pamtiti zauvijek. Za nju se brinuo otac, on joj je bio sve na ovome svijetu, i otac i majka. Za nju je bio čvrsta stijena, stijena od koju se sve odbijalo i nju štitio od bura i nevera. No ta stijena koliko god jaka bila jednog se dana razbila. O kako bi voljela da je sada uz nju u ovome lijepome trenutku. Prije tri godine osjećao se loše, liječnici mu nisu mogli pomoći, jednostavno nisu znali kako. Nakon mjeseci teške borbe stijena se raspršila u tisuće komadića. U Mariji je prevladala velika bol, bol toliko jaka da bi ju u istome trenutku mogla raznijeti. Na svu sreću tada je uz nju bio zaručnik, sada kada nije imala nikoga on joj je bio prijeko potreban. Sada je on postao njena stijena, oslonac. Nakon tri godine od nesretnog događaja odlučili su se vjenčati. I tako je došao i taj dan, dan kada će postati jedno. Maria je poželjela da s njom o ovome trenutku budu otac i majka. Poželjela je da ju otac vodi do oltara, da s njim pleše prvi ples, da se osjeća kao njegova princeza. Ostalo je sat vremena do vjenčanja.  Maria  je odlučila otići do očeva groba. Kleknula je ispred groba, onako u bijeloj vjenčanici i glasno izmolila molitvu koju ju je on naučio. Rekla je da zna da će on zauvijek biti tu da je čuva i da je sada u dobrim rukama, da se ne mora brinuti. I na kraju već  sva u suzama zamolila je oca da čuva majku i da joj priča o njoj. Volim vas, biti će te uz mene u ovom važnom trenutku samo vas nitko neće vidjeti, ali ja ću vas osjećati. Krenula je prema autu i otišla do crkve. Uistinu je to bio najljepši dan njezina života, a još je bio ljepši zato što je znala da ju netko odozgo čuva i veseli se njenoj sreći.

Zauvijek u mislima

Posted by : Fb

Date :Wednesday, June 26, 2013

With 0comments

Obećanje

Read more »

U Ličkoj Rječici živjela su dva mladića koji su se zvali Marko i Stjepan. Oni su bili najbolji prijatelji, toliko da su jedan drugom obećali da će biti kumovi jedan drugom kada su budu ženili. Uzeli su nož i zarezali su ruku i spojili ih da to obećaju i krvlju.

Kada su odrasli, postali su jako različiti ljudi. Marko je bio dobar čovjek, radio je na imanju svoga oca, bio je vrijedan, uvijek je htio pomoći. Stjepan je bio nezaposlen, trošio je puno novaca svojeg oca u barovima i na kockanje. Marko ga je upozoravao da mu to nije dobro i da bi se trebao negdje zaposliti, ali mu je Stjepan rekao da se ne brine za njega. Jednog dana Stjepan je izgubio puno novaca na kartanju, a nije više imao od koga posuditi i sljedeće jutro je pronađen mrtav u jednoj uličici.

Marko je nekoliko mjeseci redovito posjećivao Stjepanov grob na malom lokalnom groblju nedaleko od grada. Marko je znao da mora nastaviti svoj život, što je i učinio. Godinu dana kasnije upoznao je jednu mladu djevojku koja se zvala Marija, koja se tek doselila u grad. Šest mjeseci poslije odlučili su se vjenčati.

Tada se Marko sjetio obećanja koje je napravio sa Stjepanom dok su bili djeca. Stjepan je bio mrtav, pa, jasno, nije mogao mu biti kum. Ali Marko je osjetio da barem treba poštivati svoje obećanje i pitati ga, bio on živ ili mrtav. A, osim toga Marko je bio i malo praznovjeran. I smatrao je da bi Stjepan mogao doći kao duh i uništiti njegov život ako ga ne pita.

Jedne noći Marko je otišao na mjesno groblje. Otvorio je vrata groblja koja su glasno škripala dok ih je otvarao. Otišao je do Stjepanovog groba i rekao mu o planovima za vjenčanje. ''Sjećaš li se onoga što smo si obećali dok smo bili djeca?'', pitao je Marko. ''Bilo bi lijepo kad bi mi mogao biti kum, ali kad si mrtav i…….''

Ali prije nego što je Marko završio rečenicu, osjetio je da tlo počinje podrhtavati pod njim. Postajalo je sve jače i jače, i svjetlo se pojavilo na nebu. Otvorila se velika rupa tamo gdje je bio Stjepanov grob. Marku se krv sledila u žilama kad je se Stjepan počeo polako dizati iz zemlje, njegovo lice je bilo isto kao kada je sahranjen.

''Lijepo od tebe što si došao i pitao me.'', rekao je Stjepan. ''Mislio sam da nećeš nikad doći.'' Marko je jedva progovorio: ''Pa…….ti si bio mrtav, kako to da se nisi uopće promijenio?''

''Ne puštaju ljude u Raj tko je nešto obećao i nije ispunio.'', odgovorio je Stjepan. ''Tako sam ja ležao ovdje cijelo vrijeme. I bit ću i dalje prisiljen, ako mi ne daš da ispunim obećanje i budem ti kum na tvom vjenčanju.''

Marko je shvatio da ne može ništa drugo nego pomoći prijatelju. Tako je on njega odveo u grad. Ne moram ni reći kako su građani bili prestravljeni i začuđeni kada su vidjeli Stjepana, kojega su sahranili prije godinu dana, koji se vratio nazad živ. Kada su vidjeli da je isti kao što je bio, stanovnici su ga počeli ponovno prihvaćati, iako je već bio mrtav.

Došao je i dan vjenčanja, svi su se zabavljali do ranih jutarnjih sati. Dok je Marko uživao u sporom valceru sa Marijom, Stjepan ga potapšao po ramenu i rekao:

''Vrijeme je da idem. Bilo bi lijepo da me ti otpratiš do groblja. Tako se možemo oprostiti…''

Marko je poljubio Mariju i rekao: ''Vratit ću se ovdje, obećajem ti.''

Njih dvojica su krenuli na groblje, većinom su šutjeli. Stjepan je gledao u sjaj zvijezda s osmijehom na licu. Kada su došli do groblja Stjepan je otvorio vrata, a sada nisu bili s druge strane stari, kameni grobovi, nego zlatni put koji vodi kroz predivnu šumu sa šarenim voćkama. Pjesma ptica je bila nešto najljepše što je Marko ikad čuo.

''Da li je to Raj'', Marko je pitao Stjepana

''Mora biti'', odgovorio je Stjepan. ''Ali ti ne možeš ići, još nije tvoje vrijeme. A usto ti imaš i ženu koja te čeka u gradu.''

Marko je znao da mora ići nazad, ali nije mogao maknuti pogled s tih ljepota Raja. ''Mogu li ići s tobom?'', pitao je Marko. ''Izaći ću za nekoliko minuta, obećajem. Moram vidjeti kako je unutra.

Stjepan je znao da Marku duguje uslugu, pa mu je dopustio da ga slijedi unutra. Oni su šetali kroz predivne šume, livade i plaže, Marko je razmišljao o tome kako je to ljepše tisuću puta nego što su govorili da će biti. Marku su došle suze na oči od tih svih ljepota.

Kada je pogledao na sat, začudio se što je već prošao jedan sat otkako je on ovdje, a izgledalo je samo kao da je prošlo samo nekoliko minuta. Marko je htio nastaviti hodati, ali je ipak potapšao Stjepana po ramenu i rekao da mora ići.

''U redu onda.'', rekao je Stjepan s osmjehom. ''Možda ćemo se vidjeti jednog dana.''

Rekavši to, svijet oko njih je nestao i Marko se ponovno našao na mračnom groblju. Nije mogao dočekati da dođe u grad i kaže Mariji što ih čeka s druge strane. Ali dok je hodao grobljem primijetio je da se nešto čudno dogodilo. Staro, malo groblje sada je bilo popunjeno novim grobovima, velikim spomenicima i mauzolejima.

Kad je došao u grad, pomislio je da je skrenuo negdje s puta i došao u krivi grad, jer je grad bio pun visokih zgrada od stakla i čelika. Ljudi su bili čudno obučeni i gledali su u njega kao da je neko čudovište. ''Gdje sam ja?'', upitao je prolaznika. ''Ti si u Ličkoj Rječici.'', odgovorio mu začuđeno. ''Što je s tobom? Da li si pijan ili što?''

Marko je već bio prestravljen. Pitao je po gradu za Mariju, ali nitko nije čuo za nju. Pokušao je naći svećenika koji ih je vjenčao, ali bezuspješno. Tamo je naišao na jednog svećenika kojem je ispričao cijelu priču o tome kako je otišao na groblje odvesti mrtvog prijatelja i ostalo. Svećenik se počeo smijati i naravno nije mu vjerovao i rekao je:

''Nemoj govoriti gluposti. Čuo sam tu staru priču o duhovima već milijun puta.''

''O čemu govorite?'', pitao je Marko.

Svećenik je zapalio cigaru i tada je rekao Marku da je to stara priča o mladoženji koji je nestao na dan vjenčanja, a mlada, kada je vidjela da je on nestao, razboljela se i umrla.

''To nije moguće!!!'', vikao je Marko.

Svećenik je izvadio debelu, prašnjavu knjigu s vrha police. Otvorio je knjigu i rekao:

''Ne kažem da je to istinita priča, ali imam stare crkvene spise o tome.''

Našao je zapis o vjenčanju, pokazao ih Marku i rekao: ''Vidiš? Evo ih, vjenčani prije 150 godina.'' Marko je pogledao u zapis i ''smrznuo se''. Imena koja su pisala su bila Marija i Marko.

Marko nije ispunio ono što je obećao Mariji da će se vratiti, a nije se vratio. Marko nikad nije povjerovao da ga nije bilo 150 godina. Marko je otišao ponovno na groblje i nikad se više nije vratio. Nitko ne zna što je bilo s njime. Zapravo, govori se da njegov duh još uvijek luta starim dijelom groblja u Ličkoj Rječici, izvan Raja. Ako želite ići pomoći njemu da nađe Mariju, bolje nemojte, zbog toga što je već bilo desetak slučaja da je netko otišao na taj dio groblja i nikad se nije vratio.

Obećanje

Posted by : Fb

Date :Monday, June 24, 2013

With 0comments

Čuvaj ih

Read more »

Ostao je sam s dvoje dječice. Mala Ana s tek navršenih pet godina i stariji Mario sa sedam. Majka je nakon teške bolesti napustila ovaj svijet. Njezin suprug, Ivan morao je nastavit sa životom i pružiti djeci nekakvu budućnost. Imali su svoj vlastiti dućan čak mu je mala Ana svakodnevno dolazila pomagati dok bi Mario odlazio u školu. Ana još uvijek premala da bi mogla osjetiti pravu bol, ali bi često pitala za majku. Otac joj je govorio da je majka gore na nebu te da je čuva svojim pogledom kako joj se nešto ne bi dogodilo. Mario je znao da to nije istina stoga je bol još u njemu bila jača. Soba na katu u kojoj je majka često šivala haljinice za svoju malenu i dalje stoji netaknuta. U jednom stolu stoje zaključana pisma za svako dijete koje otac treba dati djeci u određenim prigodama. Tako se tu našlo pismo za 18. rođendan, maturu, vjenčanje i slične prigode kako bi se uvijek osjećali da je majka uz njih. Prošlo je već godina otkako je nema, otac i dalje iz dana u dan obavlja iste radnje bez ikakvog smisla, bez nade u bolje. Jednoga dana u dućan mu dolazi  mlada gospođica, odmah ga je zaintrigirala, znao je da nije iz ovoga mjesta. Drugi dan se vraća u dućan i tražila je boju za zidove, on iako nije držao boju samo za nju odlučio je naručiti. Saznao je da se zove Andrea te da se nedavno doselila u mjesto. Tako su oni mjesecima izmjenjivali značajne pogleda, ali Ivanu se svaki pogled kojeg je uputio njoj činio kao da izdaje ženu. Došlo je vrijeme da Ivan pročita jedno od pisama koje mu je bilo namijenjeno nakon godine i pol od njezine smrti. U njemu je pisalo da je vrijeme da nađe nekoga, da njezina djeca trebaju majku, kao da je znala da on nema snage ništa napraviti bez nje. Trebalo mu je nekoliko dana da se ohrabri i Andreu pozove na večeru. Ona je prihvatila te su proveli prekrasnu večer. Sljedećih mjesec dana za njega je bilo prekrasno, ali je došlo vrijeme da ju upozna s djecom. Krenuli su svi zajedno na plažu. Mala Ana je brzo zavoljela i prihvatila Andreu, ali u Mariju se javljao otpor prema njoj. Iz dana u dan njihova je veza postajala sve ozbiljnija, ali se Mario i dalje nije nimalo smekšao. Ivan je osjetio da je vrijeme da porazgovara s njim. Mario mu je rekao da mu se Andrea jako sviđa, ali da ne može zamisliti nikoga drugoga da mu priča priče za laku noć....da ga poljubi prije spavanja. Otac mu je rekao da je to normalno i da majku nitko ne može zamijeniti, ali da bi ona bila jako sretna kada bi ju prihvatio kao vlastitu majku. Također mu je rekao da nitko ne može i ne smije zamijeniti njihovu najdražu majku, ali da treba krenuti dalji i učiniti ovaj život lakšim. Prošla je godina dana otkako su on i Andrea zajedno, čak ju je i Mario počeo prihvaćati. Došlo je vrijeme da Andrea dobije pismo namijenjeno njoj. Na pismo je pisalo ˝Za onu posebnu˝. A u njemu je pisalo: ˝Draga moja, kao prvo znam da si posebna i da s razlogom čitaš ovo pimo. Za tebe imam samo dvije molbe za koje vjerujem da ćeš ih što bolje obaviti. Čuvaj mi moju dječicu, koliko god molila za njih i koliko god ću ih od gore pokušati štiti, ne mogu ih fizički zaštiti. Molim te brini se za njih, izvedi ih na pravi put, ne daj da ih ovaj okrutni svijet uništi. I drugo, čuvaj mi njega, moju najveću ljubav. Znam da ga zaslužuješ, ne daj mu da previše razmišlja o meni, da bude tužan, usreći ga najbolje što možeš. Vjerujem u tebe, svoj život tebi ostavljam, znam da ćeš ga znati nastaviti. Ne daj da te zbune ove suze na papiru, svoju tugu što uskoro neću biti s njima ne mogu zaustaviti, ali vjeruj mi sretna sam zato što znam da ćeš ih ti čuvati.˝
Došlo je vrijeme za vjenčanje. Svi su bili sretni, bilo je to slavlje kakvo se dugo u ovome mjestu nije vidjelo. Ivan se  u jednom trenutku odvojio od sviju te je dugo gledao u nebo. Rekao je: ˝Ti si moja najveća ljubav, zaboraviti te nikada neću, znam da će Andrea zaliječiti dio srca moga, ali znam da će dio uvijek krvariti za tobom. Ne brini za djecu, uvijek ću im o tebi pričati, i njihovim mislima bit ćeš kao da nikada nisi otišla. Volim te.˝ Uz te riječi suza mu je potekla, a nebo kao da mu je namignulo. Tada je znao da čini pravu stvar i da će njegova draga uvijek biti uz njega, kao potpora i nada.

Čuvaj ih

Posted by : Fb

Date :Thursday, June 13, 2013

With 0comments

ISTINITA PRIČA: 'Udaljenost je učinila svoje, rastali smo se zbog njegove karijere!'

Read more »

Najdraže mi je kad se u smiraj dana zavalim u fotelji sa šalicom vruće čokolade. Na televiziji je moja omiljena sapunica, a Pahuljica, moja mačka, sklupčana leži u mom krilu. Ali, netko zvoni.
Sigurno je opet moja sestra. Svaki put kad me dođe posjetiti, nešto zaboravi. Pitala sam se što je sad ostavila: novčanik, naočale ili cijelu torbicu? Idući prema vratima, već sam zamišljala smeteni izraz lica koji će imati Sandra dok mi se bude ispričavala zbog svoje kronične rastresenosti.
Sandra, nikad se nećeš popraviti, smijala sam se sama sebi, ali kad sam otvorila vrata, moj se osmijeh pretvorio u grimasu iznenađenja. Ranko! Prošlo je godinu dana otkad smo se posljednji put vidjeli. Gledam ga u oči, tog čovjeka kojeg sam tako silno voljela i kojeg više nikad nisam željela ponovno vidjeti. Nisam ga ni pozdravila, samo sam s hinjenom ravnodušnošću upitala:
- Što radiš ovdje?
- Ne trebaš skakati od sreće što me vidiš - našalio se. - Na kraju krajeva, prošlo je samo godinu dana. Ali, ne brini, bio sam spreman za ovakav doček. Kad su mi tvoja majka i sestra dale novu adresu, upozorile su me da nećeš biti presretna što me vidiš.
Da, mama i Sandra uvijek su bile na njegovoj strani, nikad nisu htjele porušiti mostove s Rankom i nikad nisu razumjele moju patnju. Okrenula sam mu leđa i zaputila se prema svojoj fotelji. Nisam ga pozvala da uđe, ali on je svejedno ušao i smjestio se na kauč ispred mene, ne skidajući pogled s mog lica. Uzvratila sam hladno, dok mu se moja obožavana mačka odmah ugnijezdila u krilu i počela presti.
Ali zašto se taj čovjek baš svima mora sviđati, zapitala sam se ljutito.
- Ponavljam, Ranko, zašto si došao? - upitala sam ratoborno.
- Znaš, bila bi još ljepša kad bi se koji put pokušala nasmiješiti. Kako bilo, samo sam te htio vidjeti i pozdraviti dok sam tu.
Nisam odoljela a da ne upitam:
- Zašto, zar ponovno odlaziš?
- Ne odmah, moram riješiti još neke stvari.
Imat će upravo toliko vremena da dovede u kuću neku novu ženu, a zatim je ostavi samu, pomislila sam ogorčeno. Ali nisam to rekla naglas, samo sam htjela što prije okončati taj posjet. Ranko je trenutak oklijevao, a zatim je rekao:
- Znaš, kad sam se vratio, umalo sam pomislio da si još uvijek u našoj kući. Nisi odnijela ništa iz nje.
Gorko sam se nasmiješila.
- Nikad je nisam smatrala našom kućom - naglasila sam. - Kako bilo, nije mi se dalo vraćati tamo po nešto posteljine i posuđa. Ništa me od toga ne zanima.
Govoreći to, s tugom sam se prisjetila našeg zajedničkog života. Istina je da se nikad nisam osjećala dobro u toj kući. Kad sam se uselila, Ranko je tamo već dugo živio i ono malo promjena koje sam unijela nije bilo dovoljno da je učine "više našom".
- Mislim da ne bi bilo u redu da s nekim drugim spavam na istim plahtama na kojima sam spavala s tobom - prokomentirala sam zajedljivo, nadajući se da ću ga iznervirati tim riječima.
- Govoriš o tipu s kojim se viđaš? - upitao je kroz smijeh.
Ranko je uvijek uspijevao biti dobro informiran o svemu. Bilo je dovoljno da se povjerim svojoj sestri pa da sve odmah sazna. Mladen, novi kolega na poslu, činio mi se pravom osobom: rastavljen godinu dana, bez djece, ljubazan i željan novog života udvoje. Počeli smo izlaziti, stvari između nas dobro su krenule, ali zatim...
Zatim sam se odlučila povući jer sam shvatila da nisam spremna za novu vezu. To moja sestra još nije znala, iako je možda slutila. Ali prešutjela sam mu to, ostavivši da Ranko vjeruje što hoće: ako misli da imam dečka, i bolje je tako.
- Hej, malena, sa mnom možeš razgovarati - navaljivao je. - Na kraju krajeva, još uvijek smo prijatelji.
Da, prvo smo dugo bili prijatelji, a zatim smo postali par. Nismo se vjenčali jer je Ranko zazirao od braka: u svjetlu činjenica, dobro sam napravila što nisam inzistirala na tome jer je sad itekako jasno da Ranko nikad nije ni bio za zajednički život. Naime, kad je trebalo birati između poslovne prilike u Afganistanu i mene, nije se ni na trenutak premišljao. Naravno, uvjeravao me da to radi za nas i našu budućnost, ali dobro se sjećam kako su mu oči blistale od sreće jer počinje nova avantura.
U početku sam, naravno, pokušala biti racionalna, mislila sam da ipak nije otišao na kraj svijeta, da se možemo čuti svaku večer preko skypea i pisati si zanosne ljubavne poruke, ali samoća i udaljenost učinili su svoje. Nakon nekoliko mjeseci više nisam mogla: Ranko mi je postajao sve udaljeniji, ne samo fizički, previše zaokupljen svojim poslom da bi mogao raditi sa mnom na našoj vezi na daljinu.
Tako sam se zatvorila u sebe, prestala sam čak slušati one naivke, moju majku i sestru, koje su me mjesecima nakon Rankova odlaska pokušavale uvjeriti da nije mogao propustiti tako važnu priliku samo zato da bi mi ugodio. Uvjeravale su me da je problem u meni jer sam razmažena i nestrpljiva. Tako sam, malo-pomalo, prestala odgovarati na njegove mailove, koji su, istina, bili redoviti, ali govorili su samo o njemu i njegovim geološkim iskustvima.
Naša ljubav i naši planovi bili su zaboravljeni, pokopani ispod silnih kilometara koji su nas dijelili. Jednog dana sam jednostavno otišla iz te kuće koju nikad nisam doživljavala svojom niti našom. Ostavila sam sve kako je bilo i unajmila si mali stan u središtu grada. Morala sam si stvoriti novi život bez Ranka.
On se još dugo pravio da ne razumije razloge našeg prekida i nastavio održavati kontakt preko moje majke i sestre. Jedini razlog našeg prekida bio je taj njegov prokleti posao koji nas je razdvojio i on je to dobro znao. Mazno mijaukanje moje Pahuljice vratilo me u stvarnost.
- Dobro, Ranko - rekla sam odlučno. - Uime tog nekadašnjeg prijateljstva reći ću ti da mi nije drago zbog ovog posjeta i da mi se kolega s kojim izlazim jako sviđa.
- Nadam se da ti je to važno. Previše si inteligentna da se upuštaš u vezu s nekim tko te zapravo ne zanima.
- Ne trebaš se bojati. Ionako sam već previše vremena potratila s tobom. Sad sam puno lukavija.
- Da si barem uz svog novog dečka naučila biti i malo ljubaznija - rekao je zajedljivo.
- S njim i jesam ljubazna. Mislim da je sad stvarno već krajnje vrijeme da odeš - rekla sam odrješito. - Ne želim da te on zatekne ovdje - slagala sam.
- Ne pričaj priče, Adriana, mene nikad nisi dočekala u trenirci - rekao je odmjerivši me.
 

Istina. Dok smo bili zajedno, Ranko se često šalio na moj račun zbog činjenice da želim biti dotjerana i kod kuće. I sad, budući da nisam htjela da me uhvati u laži, brzo sam se pokušala izvući i spasiti situaciju.

- Tako je, želim imati vremena da se spremim prije nego što dođe. Zato, molim te, tamo su ti vrata...
Jedva sam za njim zatvorila vrata kad sam počela plakati. Ljutila sam se na sebe misleći kako je to besmisleno budući da ga više ne volim, ali jednostavno nisam mogla prestati. Kao da mi se na glavu sasula hrpa sjećanja koja sam tako dugo potiskivala.
Dva dana kasnije, izlazeći iz ureda, vidjela sam Ranka kako parkira svoj automobil u blizini. Nisam gubila vrijeme, približila sam mu se i odmah ga napala.
- Ne razumijem što još hoćeš!
- Nemoj se toliko pjeniti - odvratio je pomalo uvrijeđeno - nisam ovdje zbog tebe. Došao sam po Ružicu, sad živi ovdje, u blizini tvog ureda.
Ružica je Rankova prijateljica iz djetinjstva, oduvijek zaljubljena u njega. Nisam mogla ne zapitati se nada li se nečemu s njim sad kad napokon ima slobodan put da ga zgrabi. Zacrvenjela sam se od nelagode i brzo se udaljila, ne rekavši više ni riječi.
Navečer, kad sam se ponovno našla sama u svom stanu, misli su mi često odlutale na Ranka i Ružicu. Pitala sam se je li ona sada u njegovu naručju? Šapuće li joj nježne riječi kao nekoć meni? Vjerovala sam da ne osjećam više ništa prema njemu, ali nije bilo tako.
Sad kad je Ranko ponovno bio u gradu, nisam mogla prestati misliti na njega. Događalo mi se čak da pomislim kako bi sve bilo drukčije da sam svojedobno bila malo strpljivija. Da sam samo bila manje zaokupljena sobom i svojim željama, shvatila bih njegove razloge, njegovu želju da se dokaže u poslu, njegovu potrebu da stekne iskustvo...
Dosta, prekoravala bih odmah sebe kad bi me uhvatile takve misli. Nisam si smjela dopustiti da stalno razmišljam o onome što sam izgubila. Istina je da me Ranko ne voli i možda me nikad nije istinski ni volio. Ne bi tako brzo otputovao da sam bila žena njegova života. Nastavljala sam si ponavljati isto nekoliko tjedana, sve dok jedne večeri, izlazeći iz restorana u kojem smo večerale, moja sestra nije rekla:
- Ali ti si rekla Ranku da si u vezi s drugim muškarcem? Vidjela sam se jučer s njim i rekao mi je za vaš razgovor. Ne znam kako stoje stvari s tobom i tvojim kolegom, Adriana, ali ako niste zajedno, ne bi trebala lagati Ranku. Jasno ti je da te on nije ostavio zbog druge žene, nego si ti ostavila njega? Ranko te volio.
- Stvarno? Zašto je onda bez razmišljanja otišao zbog projekta koji nas je toliko dugo razdvajao ne pitajući me što ja mislim o tome? - rekla sam znajući već dobro njezin odgovor.
- Bila si toliko zaokupljena sobom i ljutnjom da nisi shvaćala koliko pati zbog te prisilne razdvojenosti. Ali možda je ovako i bolje budući da on za mjesec dana ponovno putuje.
- Očito je obavio sve što je ovdje planirao - rekla sam drhtavog glasa.
Milena me zbunjeno pogledala.
- Zašto ti je uopće stalo?
- Da, zašto mi je stalo? - ponovila sam. - Ja više nemam veze s njim, sad je tu Ružica.
Ne čekajući sestrin odgovor ili komentar, na brzinu sam je pozdravila i otrčala doma. Imala sam potrebu biti sama. U glavi mi je bio potpuni kaos. Čim sam ušla u stan, bacila sam se na krevet. Morala sam u miru razmisliti o svemu što mi se događalo, o sebi, svojim postupcima.
Rankov povratak razbio je u komadiće zid koji sam sagradila oko sebe. Ali sad sam morala biti iskrena prema sebi, prije nego što patnja i ljubomora izbiju na površinu i preplave me poput rijeke. Osjećala sam se loše, a najgora od svega bila je spoznaja da sam sama kriva za svoju nesreću. Ponijela sam se poput djeteta, nezrelog i razmaženog.
Odjednom sam ustala, zgrabila jaknu i sjurila se niz stepenice. Ušla sam u auto stegnuta srca i za pola sata se našla pred njegovim vratima. Kad me Ranko vidio, bio je toliko zbunjen da me tek nakon nekoliko trenutaka pozvao da uđem u kuću.
Prešla sam brzo pogledom po dnevnoj sobi. Nisam primijetila nikakve tragove da je tu prošla neka druga žena. Na polici je i dalje stajao srebrni okvir s našom fotografijom na kojoj se smiješimo sretni, snimljeni jednog lijepog ljetnog dana na moru. Zašto je još drži tamo, na tako istaknutom mjestu, pomislila sam nervozno?
- Što je? - upitao me Ranko zbunjeno. - Zašto si došla?
- Došla sam po svoje stvari: plahte, ručnike, posuđe...
Uvijek ista stvar: i dalje nisam uspijevala biti iskrena s njim. Trebala sam mu reći da sam ga željela vidjeti, umjesto da i dalje izmišljam neke besmislene izlike. Kad ću prestati biti tako glupa?
- U redu, Adriana, uzmi svoje plahte. Večeras ću spavati bez njih. Zaputio se prema sobi, a ja za njim. U jednom trenutku naglo je stao i okrenuo se, a budući da sam mu išla za petama, doslovno sam mu završila u naručju. Ostala sam bez daha od njegove blizine i topline njegova tijela.
- Zašto si stao? - jedva sam uspjela izustiti.
- Rekla si mi da te nije briga za stvari koje su ostale ovdje. Zanima me zašto ti je sad odjednom ipak stalo? Bojiš se da na tvojim plahtama ne spava neka druga?
- Baš! - odbrusila sam. - Samo želim natrag ono što je moje!
Odjednom se nasmiješio i privukao me k sebi.
- Ja sam uvijek bio tvoj. Jako si mi nedostajala, znaš...
Srce mi se rastopilo. Dovraga ponos, dovraga sve, ja volim ovog muškarca, pomislila sam prepuštajući se njegovu zagrljaju koji mi se činio najprirodnijom stvari na svijetu, kao da se nikad nismo ni rastali. Ranko me privukao čvrsto uza se, šapćući mi da me voli i da nikad nije prestao misliti na mene.
- A Ružica? - upitala sam sa strepnjom.
- To je, naravno, bila zamisao tvoje sestre. I, uz Ružičinu privolu, odglumio sam da me ona zanima.
- Dakle, nije istina ni da ponovno odlaziš - upitala sam puna nade.
- To je, naprotiv, istina - rekao je. - Ali ovaj put odlazim malo bliže, u Tursku, u zemlju u koju mogu povesti i svoju suprugu, bez straha za njenu sigurnost.
Nekoliko sam trenutaka zbunjeno šutjela. Upravo sam otkrila da me Ranko voli i da sad govori o vjenčanju. A moj posao, stan, prijatelji? Gledala sam ga znajući da očekuje odgovor. Znala sam da ovaj put moram biti iskrena i izravna, da mu moram odgovoriti bez okolišanja.
- Naravno da želim - odgovorila sam napokon. Shvatila sam da sam taj trenutak čekala cijeli život.

ISTINITA PRIČA: 'Udaljenost je učinila svoje, rastali smo se zbog njegove karijere!'

Posted by : Fb

Date :Sunday, March 17, 2013

With 0comments

Istinite priče o duhovima koje lede krv u žilama!

Read more »

Zona Shue

'Greenbrierov duh' je Zona Shue, žena koju je 1897. godine ubio njezin nasilni muž, Erasmus. Budući da je dobro odglumio tugu, u njega nije posumnjao nitko osim Zonine majke koja je tvrdila da je doživjela tri bliska susreta s duhom svoje kćeri. Nakon toga, majka se požalila svom odvjetniku i slučaj je ponovno otvoren, a Erasmus je proglašen krivim za to hladnokrvno ubojstvo. To je bio prvi put u američkoj pravnoj povijesti da je priča o duhu pridonijela presudi.

Marie Laveau

Voodoo svećenica koja je živjela sredinom 1800-ih i nakon svoje smrti izaziva strahopoštovanje zbog magičnih moći koje je navodno imala. Njezin se grob smatra jednim od najukletijih mjesta u New Orleansu.

Kate Morgan

Duh mlade Kate Morgan opsjeda Beachside hotel u Kaliforniji. Naime, 1892. godine Kate je pronađena mrtva s metkom u glavi i pištoljem u ruci. No, zanimljivo je da metak nije odgovarao pronađenom pištolju. Hotelski zaposlenici i gosti i danas prijavljuju 'susrete' s duhom mlade Kate koja je, navodno, premještala knjige i puštala vodu u kupaonicama.

Dolly Madison

Supruga četvrtog američkog predsjednika Jamesa Madisona ni nakon smrti nije htjela napustiti Bijelu kuću. Kada je supruga Woodrowa Wilsona, Edith, pokušala presaditi Dollyine biljke u ružičnjaku, njezin se duh navodno pojavio i naredio vrtlarima da prestanu pa kruže priče da njezin duh bdije nad tim vrtom te da je viđena kako luta hodnicima.

Uskrsnula Marija

Stopiranje je opasan način traženja prijevoza, ali ne i ako si već mrtav. Naime, Illinoisom kruže priče o atraktivnoj plavokosoj ženi koja stopira na dionici ceste koja se nalazi blizu groblja, a kada se neki vozač zaustavi, ona zatraži da je odveze na groblje i nestane.


Chloe iz Louisiane

Jedno mjesto u Louisiani broji najmanje dvanaest duhova kao stalnih stanovnika, a najozloglašenija među njima je Chloe, ropkinja koja je bila u vlasništvu Clarka i Sare Woodruff. Priča se kako je Chloe, koja je bila i Clarkova ljubavnica, uhvaćena kako prisluškuje Woodruffove zbog čega joj je odrezano uho. Kako bi se osvetila, Chole je Sari ispekla rođendandsku tortu u koju je stavila ekstrakt lišća oleandra koji je ubio nju i njezine dvije kćeri. Chloe je proglašena krivom i obješena, a njezin duh, navodno, sa zelenim turbanom na glavi još uvijek luta plantažom.
Richard Miller

5. veljače 1967. godine, usamljeni i depresivni tinejdžer Richard Miller je pucao u sebe na parkiralištu Sears u Minneapolisu. Jedna od rijetkih svijetlih točaka u životu tog tinejdžera bio je rad u kazalištu Guthrie pa je u njegovom dvorištu i pokopan. Zaposlenici tog kazališta često prijavljuju da su vidjeli Millerovog duha kako šeta po kazalištu.

Elizabeth Pratt

Elizabeth Pratt bila je žena jednog časnika s kojim je imala jednu kćer. Časnik je, navodno, odbio dati pristanak za to da mu se kćer uda za običnoga čovjeka zbog čega se kćer prepirala sa svojom majkom. Prije nego su se uspjele pomiriti, kći je umrla od žute groznice. Elizabeth se nakon toga objesila na balkonu, a njezino zapomaganje lokalni stanovnici, navodno, i danas čuju i zovu policiju misleći da se nešto događa na tvrđavi.

Princ Sulejman

U francuskoj četvrti u New Orleansu nalazi se lijepa trokatnica s balkonom koja je bila dom princu Sulejmanu koji je imao veliki harem i koji je redovito mučio svoje zarobljenike. Jedne noći, nepoznati su počinitelji provalili u njegov dom, pobili njegovu obitelj, a njega živoga zakopali u dvorištu. Tamošnji stanovnici kažu da i danas osjete miris tamjana i čuju glasnu glazbu, kao da sultan još uvijek održava svoje zabave.

Mornar Mickey

'The Ear' jedan je od najstarijih barova u New Yorku koji i dalje radi. No, taj bar nije poseban samo po tome, već i po duhu mornara Mickeyja koji je 1950. godine živio iznad njega. Mickey je nesretno preminuo kada ga je udario automobil, a njegov nestašni duh još uvijek nije napustio 'The Ear' i redovito pali vatru u kaminu, vadi baterije iz mobitela, a neki mu pripisuju i neobjašnjivi požar iz 1996. godine.

Istinite priče o duhovima koje lede krv u žilama!

Posted by : Fb

Date :Sunday, February 24, 2013

With 0comments

Hotel u Arizoni u kojem su gosti mrtvi već godinama

Read more »

Hotel u Arizoni u kojem su gosti mrtvi već godinama

• www.hauntedhouses.com

Gosti hotela Copper Queen Hotel u gradu Bisbee u američkoj saveznoj državi Arizona otkrili su u knjizi utisaka na recepciji svoja paranormalna iskustva koja su doživjeli na tom mjestu

Brojni gosti hotela žalili bi se da im smeta čudno lupanje u noći ili da im stvari misteriozno nestaju iz ormara i ladica, ali ne i hotelski gosti širom svijeta koji odsjedaju u Copper Queen Hotelu, starom rustikalnom hotelu koji se može pohvaliti da je hotel s najduljim 'stažom 'u Arizoni.

Copper Queen opsjedaju duhovi ili barem tako tvrde njegovi vlasnici, a to su potvrdili i brojni gosti koji su tijekom godina odsjedali u njemu. Oni tvrde da su čuli misteriozne glasove, čudne zvukove i mirise, a neki su vidjeli i predmete kako lebde. Za mnoge je mirna noć u tom hotelu zapravo veliko razočarenje, jer očekivanja, su, s razlogom, velika. U hotelu, vjeruje se, stalno obitavaju tri duha.

Recepcionar kaže da je čuo ženski gals jedne noći dok se vozio liftom između trećeg i četvrtog kata iako je on bio potpuno sam u njemu, a kune se da je jednom vidio ključ od sobe kako lebdi u zraku.

Jedna od gošći hotela Tina LaVon napisala je kako je pokušala fotografirati u hotelu ali joj je fotoaparat stalno javljao da nema memorijsku karticu iako je, tvrdi ona, kartica sigurno bila u njemu. U hotelu je bilo čudnih telefonskih poziva te čak i kontakta - tapkanja po ramenima,

Drugi gosti tvrde da su čuli čudna šaputanja, nekima se misteriozno odjednom ispraznila baterija u mobitelu... Nekima su kovani novčići nestali sa stola iz sobe, a legenda kaže da je to djelo najmlađeg duha Billyja koji je davno umro u obližnjem San Pedru. Neki gosti čak tvrde da su ga vidjeli kako skače po kaučima u lobiju.

Nakon svih ovih iskustava teško da se može naći netko tko će reći kako je sve to čista izmišljotina.

Tekst preuzet sa : www.net.hr

Hotel u Arizoni u kojem su gosti mrtvi već godinama

Posted by : Fb

Date :Friday, January 11, 2013

With 0comments

Otkucaji srca koje čujemo samo mi

Read more »

Otkucaji srca koje čujemo samo mi (Istinita priča o ljubavi moje majke)

Prije nekoliko godina, na rukama moje majke, prestalo je kucati jedno maleno i umorno srce, srce moje sestrice. Iako ga majka nije prestala osluškivati ostala je samo beskrajna tišina. Godinama su je tješili otkucaji srca mojeg brata, seke i mene. No, onda,jednog dana, sasvim nenadano začula je ponovo otkucaje srca jedne malene bebe čije otkucaje nitko nije želio čuti.

To maleno biće staro tek nekoliko dana, ušuljalo se u srce moje majke, već od prvog trenutka kad ga je primila na ruke, znala je da to srce ne smije prestati kucati. Ono zaslužuje živjeti baš kao i svako maleno biće. Zar samo zato što potjeće iz siromašne obitelji i roditelja koji ga ne žele, nije zaslužio ni djelić srca moje majke? Nije li on svojom blagošću i nježnim ručicama pokazao da smo samo mala djeca koja trebaju ljubav?

Svako dijete treba roditelje koji žele mu biti uzor, utjeha, pokazatelji puta kojem ono treba ići. Majka je osjetila da u njenom srcu ima još dovoljno mjesta, da može prigrliti i zavoljeti svako malo biće koje ju treba. No, nametala su se pitanja: Hoće li moći u ova vremena dati djetetu sve što ostala djeca danas smatraju potrebom? Kako će ga okolina prihvatiti bude li odgajano skromno?

Roditelji mi često kažu da nije važno veličina kuće u kojoj živiš, već toplina doma, a tom djetetu baš to treba, topao dom pun ljubavi i razumijevanja. U trenutku kads u razmišljali o jednom malenom i usamljenom srcu, nisu razmišljali hoće li moći već su rekli: „ Mi to želimo!“

Vidjevši noću, kad maleni spava, svoju majku kako ga nježno gleda i sluša svaki njegov uzdah, znam da je to najdraža majka koja je isto tako bdjela nad nama- svojom djecu.
Često vidim majku, kako stoji pred slikom Marije i moli za mog brata, seku i mene.
na kraju izgovara riječi koje dugo nisam razumijela s vremenom sam shvatila da se tim riječima obraća Bogu, te ga moli da sva djeca bez obitelji nađu obitelj koja neće na svijet gledati materijalno, već onako kako ga gleda moja obitelj. Kroz ljubav, radost, suze i smijeh, ali i skromnost. Najskromnije srce je zapravo i najveće, a srce moje majke je poput hrama.

Svaki djelić pripada nekom, a zajedno ga čini velikim, toplim i blagim. Srce moje majke dovoljno je veliko da se u njemu sakrijem od briga, žalosti i pubertetskih problema, toliko je veliko da u njemu još ostane mjesta za utočište jednom malenom dječaku čije tihe otkucaje srca slušamo sami mi i čije će srce kucati diveći se ljubavi moje majke baš kao što se divim i ja.

Otkucaji srca koje čujemo samo mi

Posted by : Fb

Date :Monday, January 7, 2013

With 0comments

Miris kiše - Čudesna istinita priča

Read more »

Kad je doktor ušetao u bolničku sobu Diane Blessing, ona je još bila slaba nakon operacije. Njen muž, David, držao je njenu ruku dok su se pripremali za najnovije vijesti. To popodne 10.ožujka 1991, komplikacije su prisilile Dianu, samo 24-tjedna trudnu, da se podvrgne hitnom Cezarskom rezu kako bi porodila curicu Danu Lu, koju je par nestrpljivo očekivao.

Trideset i šest centimetara dugu i težeći samo jedan kilogram i devet dekagrama, već su tada znali da je prerano rođena. Ipak, doktorove nježne riječi odzvanjale su poput bombi. “Mislimo da ona neće preživjeti “, rekao je, nježnije koliko je god mogao. " Postoji samo 10 % šanse da će preživjeti noć, a čak i tada,ako preživi noć, njena budućnost će biti okrutna. "
Otupjeli od nevjerice, David i Diana slušali su dok je doktor nabrajao poražavajuće probleme s kojima će se Dana vjerojatno morati suočiti ako preživi. " Ona neće nikad hodati, ona neće govoriti, vjerojatno će biti slijepa, i vrlo je vjerojatno da će biti sklona drugim katastrofalnim problemima od cerebralne paralize do potpune metalne retardacije …“ i tako dalje i dallje. Diana i David, sa njihovim petogodišnjim sinom Dustinom, dugo su sanjali dan kad će dobiti curicu koja će postati dio njihove obitelji. Sada,kroz samo nekoliko sati, taj san je polako iščezavao.
Ali čim su prošli prvi dani, nova agonija ušla je u život Davida i Diane zbog toga što je Danin nerazvijeni živčani sustav bio jako ranjiv, najlaganiji poljubac ili dodir, samo bi pojačao njezinu bol, tako da oni nisu mogli niti priviti svoju malu krhku curicu na njihove grudi kako bi joj pružili snagu svoje ljubavi. Sve što su mogli, dok se Dana borila sama ispod ultraljubičastog svjetla u isprepletenim cijevima i žicama, je moliti se da Gospodin ostane blizu njihove male curice. Činilo se kao da neće dočekati trenutak kad će Dana ojačati. Ali kako su tjedni prolazili, ona je polako dobivala po gram na težini i gram na snazi. I nakon dva mjeseca, iako su doktori nastavili nježno ali konstantno upozoravati da su njezine šanse preživljavanja, a kamoli življenja bilo kakvog normalnog života jednake nuli, Dana je otišla doma iz bolnice kako je njena majka to i predvidjela.
Pet godina nakon, Dana je bila majušna ali žilava mala curica sa sjajnim sivim očima i neutaživom voljom za životom. Nije pokazivala nikakve znakove mentalnih niti fizičkih nedostataka. Jednostavno, ona je bila sve što djevojčica može biti i više od toga.
…ali sretan završetak njene priče još nije blizu...
Jednog sjajnog popodneva u ljeto 1996, pokraj njene kuće u Irvingu, Texasu, Dana je sjedila u majčinom krilu na nenatkrivenim tribinama lokalnog parka gdje je ekipa njenog brata Dustina imala trening. Kao i uvijek, Dana je brbljala non-stop sa svojom majkom i nekoliko odraslih koji su sjedili pokraj njih kad je odjednom utihnula. Grleći svoje ruke preko grudi, mala Dana je upitala “Osjećaš li taj miris?" Mirišući zrak i otkrivajući blizinu grmljavine, Diana je odgovorila, “Da, miriše na kišu." Dana je zatvorila svoje oči i ponovo upitala, " Osjećaš li taj miris?" Još jednom, majka joj je odgovorila, "Da, mislim da ćemo se smočiti. Miriše na kišu." Još uvijek uhvaćena u trenutku, Dana je zatresla glavom, potapšala svoja uska ramena s malenim rukama i glasno izjavila, "Ne, to miriše poput Njega.
To miriše poput Boga kad nasloniš glavu na Njegove grudi." Suze su napunile Dianine oči dok je Dana sretno skočila i otišla se igrati s drugom djecom. Prije nego što su došle kiše, riječi njene kćeri potvrdile su ono što su Diana i svi članovi njene proširene Blessing obitelji znali cijelo vrijeme, makar u njihovim srcima. Tijekom tih dugih dana i noći prvih dva mjeseca njezinog života, kad su njezini živci bili preosjetljivi da je oni dotaknu, Gospodin je držao Danu na Njegovim grudima i Njegov ljubljeni miris je ono čega se ona tako dobro sjeća.

Miris kiše - Čudesna istinita priča

Posted by : Fb

Date :Sunday, December 2, 2012

With 0comments

Obećanje

Read more »

Obećanje

U Ličkoj Rječici živjela su dva mladića koji su se zvali Marko i Stjepan. Oni su bili najbolji prijatelji, toliko da su jedan drugom obećali da će biti kumovi jedan drugom kada su budu ženili. Uzeli su nož i zarezali su ruku i spojili ih da to obećaju i krvlju.

Kada su odrasli, postali su jako različiti ljudi. Marko je bio dobar čovjek, radio je na imanju svoga oca, bio je vrijedan, uvijek je htio pomoći. Stjepan je bio nezaposlen, trošio je puno novaca svojeg oca u barovima i na kockanje. Marko ga je upozoravao da mu to nije dobro i da bi se trebao negdje zaposliti, ali mu je Stjepan rekao da se ne brine za njega. Jednog dana Stjepan je izgubio puno novaca na kartanju, a nije više imao od koga posuditi i sljedeće jutro je pronađen mrtav u jednoj uličici.

Marko je nekoliko mjeseci redovito posjećivao Stjepanov grob na malom lokalnom groblju nedaleko od grada. Marko je znao da mora nastaviti svoj život, što je i učinio. Godinu dana kasnije upoznao je jednu mladu djevojku koja se zvala Marija, koja se tek doselila u grad. Šest mjeseci poslije odlučili su se vjenčati.

Tada se Marko sjetio obećanja koje je napravio sa Stjepanom dok su bili djeca. Stjepan je bio mrtav, pa, jasno, nije mogao mu biti kum. Ali Marko je osjetio da barem treba poštivati svoje obećanje i pitati ga, bio on živ ili mrtav. A, osim toga Marko je bio i malo praznovjeran. I smatrao je da bi Stjepan mogao doći kao duh i uništiti njegov život ako ga ne pita.

Jedne noći Marko je otišao na mjesno groblje. Otvorio je vrata groblja koja su glasno škripala dok ih je otvarao. Otišao je do Stjepanovog groba i rekao mu o planovima za vjenčanje. ''Sjećaš li se onoga što smo si obećali dok smo bili djeca?'', pitao je Marko. ''Bilo bi lijepo kad bi mi mogao biti kum, ali kad si mrtav i…….''

Ali prije nego što je Marko završio rečenicu, osjetio je da tlo počinje podrhtavati pod njim. Postajalo je sve jače i jače, i svjetlo se pojavilo na nebu. Otvorila se velika rupa tamo gdje je bio Stjepanov grob. Marku se krv sledila u žilama kad je se Stjepan počeo polako dizati iz zemlje, njegovo lice je bilo isto kao kada je sahranjen.

''Lijepo od tebe što si došao i pitao me.'', rekao je Stjepan. ''Mislio sam da nećeš nikad doći.'' Marko je jedva progovorio: ''Pa…….ti si bio mrtav, kako to da se nisi uopće promijenio?''

''Ne puštaju ljude u Raj tko je nešto obećao i nije ispunio.'', odgovorio je Stjepan. ''Tako sam ja ležao ovdje cijelo vrijeme. I bit ću i dalje prisiljen, ako mi ne daš da ispunim obećanje i budem ti kum na tvom vjenčanju.''

Marko je shvatio da ne može ništa drugo nego pomoći prijatelju. Tako je on njega odveo u grad. Ne moram ni reći kako su građani bili prestravljeni i začuđeni kada su vidjeli Stjepana, kojega su sahranili prije godinu dana, koji se vratio nazad živ. Kada su vidjeli da je isti kao što je bio, stanovnici su ga počeli ponovno prihvaćati, iako je već bio mrtav.

Došao je i dan vjenčanja, svi su se zabavljali do ranih jutarnjih sati. Dok je Marko uživao u sporom valceru sa Marijom, Stjepan ga potapšao po ramenu i rekao:

''Vrijeme je da idem. Bilo bi lijepo da me ti otpratiš do groblja. Tako se možemo oprostiti…''

Marko je poljubio Mariju i rekao: ''Vratit ću se ovdje, obećajem ti.''

Njih dvojica su krenuli na groblje, većinom su šutjeli. Stjepan je gledao u sjaj zvijezda s osmijehom na licu. Kada su došli do groblja Stjepan je otvorio vrata, a sada nisu bili s druge strane stari, kameni grobovi, nego zlatni put koji vodi kroz predivnu šumu sa šarenim voćkama. Pjesma ptica je bila nešto najljepše što je Marko ikad čuo.

''Da li je to Raj'', Marko je pitao Stjepana

''Mora biti'', odgovorio je Stjepan. ''Ali ti ne možeš ići, još nije tvoje vrijeme. A usto ti imaš i ženu koja te čeka u gradu.''

Marko je znao da mora ići nazad, ali nije mogao maknuti pogled s tih ljepota Raja. ''Mogu li ići s tobom?'', pitao je Marko. ''Izaći ću za nekoliko minuta, obećajem. Moram vidjeti kako je unutra.

Stjepan je znao da Marku duguje uslugu, pa mu je dopustio da ga slijedi unutra. Oni su šetali kroz predivne šume, livade i plaže, Marko je razmišljao o tome kako je to ljepše tisuću puta nego što su govorili da će biti. Marku su došle suze na oči od tih svih ljepota.

Kada je pogledao na sat, začudio se što je već prošao jedan sat otkako je on ovdje, a izgledalo je samo kao da je prošlo samo nekoliko minuta. Marko je htio nastaviti hodati, ali je ipak potapšao Stjepana po ramenu i rekao da mora ići.

''U redu onda.'', rekao je Stjepan s osmjehom. ''Možda ćemo se vidjeti jednog dana.''

Rekavši to, svijet oko njih je nestao i Marko se ponovno našao na mračnom groblju. Nije mogao dočekati da dođe u grad i kaže Mariji što ih čeka s druge strane. Ali dok je hodao grobljem primijetio je da se nešto čudno dogodilo. Staro, malo groblje sada je bilo popunjeno novim grobovima, velikim spomenicima i mauzolejima.

Kad je došao u grad, pomislio je da je skrenuo negdje s puta i došao u krivi grad, jer je grad bio pun visokih zgrada od stakla i čelika. Ljudi su bili čudno obučeni i gledali su u njega kao da je neko čudovište. ''Gdje sam ja?'', upitao je prolaznika. ''Ti si u Ličkoj Rječici.'', odgovorio mu začuđeno. ''Što je s tobom? Da li si pijan ili što?''

Marko je već bio prestravljen. Pitao je po gradu za Mariju, ali nitko nije čuo za nju. Pokušao je naći svećenika koji ih je vjenčao, ali bezuspješno. Tamo je naišao na jednog svećenika kojem je ispričao cijelu priču o tome kako je otišao na groblje odvesti mrtvog prijatelja i ostalo. Svećenik se počeo smijati i naravno nije mu vjerovao i rekao je:

''Nemoj govoriti gluposti. Čuo sam tu staru priču o duhovima već milijun puta.''

''O čemu govorite?'', pitao je Marko.

Svećenik je zapalio cigaru i tada je rekao Marku da je to stara priča o mladoženji koji je nestao na dan vjenčanja, a mlada, kada je vidjela da je on nestao, razboljela se i umrla.

''To nije moguće!!!'', vikao je Marko.

Svećenik je izvadio debelu, prašnjavu knjigu s vrha police. Otvorio je knjigu i rekao:

''Ne kažem da je to istinita priča, ali imam stare crkvene spise o tome.''

Našao je zapis o vjenčanju, pokazao ih Marku i rekao: ''Vidiš? Evo ih, vjenčani prije 150 godina.'' Marko je pogledao u zapis i ''smrznuo se''. Imena koja su pisala su bila Marija i Marko.

Marko nije ispunio ono što je obećao Mariji da će se vratiti, a nije se vratio. Marko nikad nije povjerovao da ga nije bilo 150 godina. Marko je otišao ponovno na groblje i nikad se više nije vratio. Nitko ne zna što je bilo s njime. Zapravo, govori se da njegov duh još uvijek luta starim dijelom groblja u Ličkoj Rječici, izvan Raja. Ako želite ići pomoći njemu da nađe Mariju, bolje nemojte, zbog toga što je već bilo desetak slučaja da je netko otišao na taj dio groblja i nikad se nije vratio.

Obećanje

Posted by : Fb

Date :Sunday, November 25, 2012

With 0comments

˝Četiri se stvari ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život i propuštena prilika."

Read more »

Nakon 21 godine našeg braka moja žena je poželjela da izvedem drugu ženu na večeru i u kino. Rekla mi je:''Volim te, ali znam da te i ova žena voli, možda i više od mene, i da bi rado provela neko vrijeme i sa tobom.'' Ta druga žena, koju je moja supruga htjela da izvedem na večeru i u kino, bila je moja majka. Bila je udovica već 19 godina. Ipak, zbog previše obaveza i zbog moje troje djece, nisa

m bio u mogućnosti da je viđam baš često.

Poslušao sam suprugu i te iste noći sam nazvao svoju majku i pozvao je da izađemo na večeru, a poslije i u kino. ''Šta nije u redu, sine, jesi li dobro?!'' uzvratila je pitanjem. Moja majka onaj tip ljudi koji ako ih nazovete kasno u noć odmah pomisli da se nešto loše desilo.

Toga petka, poslije posla, krenuo sam do njene kuće. Bio sam jako nervozan. Kada sam stigao ispred kuće, primijetio sam da je i ona bila malo nervozna zbog našeg izlaska. Imala je lijepu frizuru i nosila je haljinu koju je nosila na nekoj od njenih godišnjica braka. Imala je širok osmijeh koji je zračio anđeoskim sjajem.

''Rekla sam svojim prijateljicama da izlazim sa svojim sinom i sve su bile impresionirane. Jedva čekaju da im ispričam kako je prošlo.'', rekla je u dahu.

Izašli smo u vrlo lijep restoran, ne previše elegantan, ali sa jako finim ambijentom. Dok smo ulazili majka me je uzela pod ruku. Sjeli smo i ja sam uzeo da čitam jelovnik, ona je zbog slabog vida mogla da čita samo velika slova.

Čitajući, podigao sam pogled i primijetio da me majka gleda. Nostalgičan osmijeh pojavio joj se na usnama. “Ehhh, a nekada sam ja tebi čitala jelovnik kad si bio mali'', rekla je.

''Dobro, onda je vrijeme da se opustiš i da ti uzvratim uslugu, majko.'', odgovorio sam.

Tokom večere vodili smo sasvim običan razgovor dotaknuvši se i nekih zajedničkih doživljaja. I toliko smo se zanijeli u razgovor da smo i zaboravili na film.

Kada sam je naveče odvezao kući, rekla mi je:''Izaći ćemo opet, ali samo pod uslovom da ja tebe izvedem.'' Složio sam se.

''Kakav je bio izlazak?'', upitala me je supruga kad sam stigao kući. ''Vrlo, vrlo lijep. Mnogo bolje nego što sam očekivao.'', odgovorio sam.

Nekoliko dana kasnije, moja majka je umrla od srčanog udara. Desilo se sve tako iznenada, da nisam imao priliku da joj ikako pomognem.

Nakon određenog vremena primio sam kovertu sa priznanicom od restorana u koji sam bio izašao sa svojom majkom.

Unutra je na jednoj cedulji bilo napisano:''Platila sam ovaj račun unaprijed. Nisam bila sigurna da li ću i ja biti prisutna, no svejedno, platila sam večeru za dvoje, tebe i tvoju suprugu. NIKAD NEĆEŠ ZNATI KOLIKO MI JE ZNAČILA ONA NOĆ. VOLIM TE, SINE.''

Tog trenutka sam najzad shvatio važnost riječi VOLIM TE i važnost vremena koje odvojimo za one koje volimo.

Ništa u životu nije važnije od naše obitelji. NIŠTA.

Provodite više vremena sa onima koje volite, jer ovakve stvari ne mogu biti odgođene za neki drugi put.

˝Četiri se stvari ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život i propuštena prilika."

Posted by : Fb

Date :Saturday, November 17, 2012

With 0comments

Slike duhova

Read more »

Slike duhova

Ne zna se mnogo o okolnostima vezanim za ovu čudnu sliku... No kako god, snimio ju je totalni stranac Nokiom 7250 u Eastwood City u Manilli, kada je čudna "duhovna" figura viđena kako drži ruku jedne od žena na slici. Nista nije viđeno niti se išta osjetilo dok se slika snimala, no čini se da je riječ o mirnom, prijateljskom duhiću.



Prije no sto je izradjena fotografija ispred fontane nije bilo apsolutno nicega... ili mozda jeste??



Nekada davno tu je pocinjeno surovo ubojstvo... Pocinitelj nikada nije pronađen. Duh žene koji se jasno vidi na slici mozda ne počiva u miru??




Sliku su snimili policajci 1993. u Indoneziji. U ovom hodniku dogodilo se ubojstvo. Slika je trebala predstavljati opis terena gdje se to ubojstvo dogodilo, za potrebe suda... Međutim, kada su razvili film, na slici se pojavila ova....



Ova slika napravljena je nakon rata u kojem je poginuo covjek koji se ipak pojavio na njoj,sedam dana nakon smrti! Vidite ga tu iza vojnika koji je izdvojen na slici...

Slike duhova

Posted by : Fb

Date :Monday, November 12, 2012

With 0comments

Priča o jednom čovjeku i ljubavi jedne majke prema njemu

Read more »

Moja majka je imala samo jedno oko. Mrzio sam je… bila je sramota za nas. U našoj školi ona je spremala hranu za učenike i učitelje.
Jednoga dana dok sam još bio u toj osnovnoj školi moja majka je ušla u moj razred da me pozdravi. Bilo me jako sram. Kako mi je to mogla učiniti? Ignorirao sam je, uputio sam joj pogled pun mržnje i pobjegao. Kasnije su mi se prijatelji iz razreda podrugivali – Fuj, tvoja majka ima samo jedno oko!
Propadao sam u zemlju i želio da moja majka jednostavno nestane… Kad sam je opet vidio ustao sam i rekao joj – Ako od mene budeš radila predmet ismijavanja bolje ti je da umreš!
Moja majka nije ništa odgovorila…
Nisam zastao niti trenutka da razmislim o tome što sam joj rekao, bio sam toliko pun ljutnje u sebi. Bio sam nezainteresiran za njene osjećaje… Želio sam otići iz kuće i nikad više ništa imati s njom.
U kasnijem životu sam učio puno i teško. Tako sam dobio priliku da odem na studij… Posrećilo mi se. Oženio sam se, kupio sam kuću i dobio svoju vlastitu djecu. Bio sam sretan sa svojim životom, sa svojom djecom i svim oko sebe mada sam nastavio živjeti u stranoj zemlji.
Ali jednog dana, moja majka je došla da me posjeti… Ona me nije vidjela godinama niti je ikad vidjela svoje unuke. Pojavila se na vratima. Moja djeca su je počela ismijavati. Ja sam se izderao na nju zato što se samo tako pojavila, nepozvana. Derao sam se na nju – Kako si se usudila doći do moje kuće i plašiti mi djecu? Goni se odavde, odmah!
Moja majka je samo tiho odgovorila – Oprostite, mora da sam pogriješila kuću – i nestala…
I onda, jednog dana, nakon nekoliko godina, pismo je došlo do moje kuće. Pozvan sam nazad u svoj rodni kraj radi godišnjice mature. Slagao sam ženi da moram ići na poslovni put. Poslije proslave, iz neke radoznalosti, svratio sam do našeg starog doma. Kad su me vidjeli, susjedi su mi rekli da je umrla. Ni jednu suzu nisam pustio. Predali su mi jedno pismo za koje su rekli da je od nje…
Moj Dragi Sine,
Mislila sam na tebe svo vrijeme.
Oprosti što sam došla do tvoje kuće i preplašila tvoju djecu.
Bilo mi je drago kad sam čula da si uspio u životu i da ćeš doći na proslavu ovamo.
Ja možda neću moći ni izići iz kreveta da te vidim.
Žao mi je što sam ti uvijek bila teret i sramota. Vidiš, kada si bio dijete dogodila se jedna nesreća u kojoj si izgubio jedno oko.
Kao majka, nisam mogla podnijeti da odrastaš bez jednog oka.
Doktori su te pregledali i rekli mi da je moguće.
Ja sam ti onda dala jedno svoje…
Bila sam tako ponosna da znam da moj sin vidi svijet za mene, s tim okom. S Ljubavlju, Za Tebe Uvijek…
Tvoja Majka…

Priča o jednom čovjeku i ljubavi jedne majke prema njemu

Posted by : Fb

Date :Sunday, November 11, 2012

With 0comments

BAKA SOFIJA

Read more »

2. svibnja je datum kada je umrla moja baka Sofija, ali davno, prije puno godina, ja sam bila još dijete. Bila je još relativno mlada, ali je bolovala od astme. Nisam ju često viđala. Pamtim ju po tome što je bila vrlo stroga. Kada bi ona najavila svoj posjet, u kući bi odmah nastala strka, veliko spremanje i izdavale su se naredbe kako će se tko ponašati kada ona dođe, o čemu se smije pričati, a što se ne smije spominjati ni po živu glavu.

Nama djeci nije donosila čokolade i bombone iz dućana, kao druga baka, nego je uvijek donosila slatkiše iz svoje kućne radinosti. Za svaki slučaj donosila je i pripravke za jačanje krvi, ljekovite čajeve i dr. Meni se od svega toga najviše sviđao sulc od dunja, ušećerena kora naranče i limuna, slatko od jagoda, suhe šljive za kompot, orasi u medu…

Međutim ono po čemu se ja rado sjećam bake Sofije, jesu njezine priče. Pričala je o vilama, vješticama, zmajevima, divovima… Za svoje priče je govorila da su istinite, ali moja mama bi uvijek nakon njenog odlaska napomenula da su to čiste gluposti.

Služila se često nekim čudnim izrazima, čija značenja mi je s vremenom rastumačila. Tako je "privid" osoba koja umre, ali se još nakon nekog vremena ukazuje u svom materijalnom obliku, uglavnom svojim bližnjima i poznatima.
"Vrzino kolo" - to je kolo koje plešu vile, uglavnom noću, na raskrižjima. Onaj tko se tada tamo nađe biva uvučen u to kolo i zajedno s vilama pleše u tom kolu, tj. biva začaran i poslije toga nikad više nije "gospodar svojih dana".
I tako još puno toga…

Kada smo bili malo veći, mog brata više i nisu zanimale bakine priče, ali ja sam ju uvijek molila: "Hoćeš mi pričati one strašne priče?" Ona je obećala da hoće, ako budem dobra i ja bih uvijek tako navečer prije spavanja završila kod nje u krevetu i ona bi se raspričala, dugo joj se nije spavalo, ali ni meni.

Kad bi došla k nama, baka Sofija se družila sa našom starom susjedom Milicom. Jednom kad je došla, Milici je baš nedavno bio umro muž - deda Ico. Čula sam dok su se razgovarale njih dvije. Baka Sofija ju je pitala, kao da je to nešto sasvim normalno: "Reci Milice jel ti se priviđao, jel ti dolazio?" - "Je, bio je onomad uvečer, baš sam bila prala pod u hodniku, kad dignem glavu i vidim njega gđe stoji kraj vrata, baš kao što sada tebe gledam. Ništa nije rekao, samo me gledao… malo se smiješio… ali kad sam ja pošla prema njemu on iščeze. Poslije više nije dolazio."

Isto tako ozbiljno meni je baka pričala kako je jednom u šumi vidjela pravu vilu, s dugom crvenom kosom… Bio je sumrak, a nikada nije dobro u sumrak biti u šumi, jer u šumi ima puno prolaza za onaj drugi svijet, koji se otvaraju baš na prelazu između dana i noći, govorila je. Iz istoga razloga nije dobro zaspati u sumrak, jer se vrlo lako možeš naći "tamo".

Moja baka uvijek me upozoravala na noćne leptire, a ona ih je zapravo zvala "vještice". Govorila je da je posebno opasno zaspati u sobi u kojoj je noćni leptir, jer on sleti na nas i isisava našu snagu dok spavamo. Poslije se lako razbolimo, pa čak i umremo. Kada netko umre, ako njegova duša ne može napustiti ovaj svijet, ona se utjelovi u noćnog leptira i on obnavlja svoj život tako što krade energiju drugima.
Osobe koje se bave crnom magijom, vještice, lako prelaze u oblik noćnog leptira, isto s ciljem da lakše dopru do svoje žrtve.
A kada te uporno oblijeću noćni leptiri - to je neko vrlo loše predskazanje.
Oduvijek se bojim noćnog leptira. Jednostavno ne podnosim njegovu vibru (sva se naježim) i nikako ne mogu biti u istoj prostoriji u kojoj je i on.

Da, sjetila sam se godišnjice smrti bake Sofije, ali ja u zadnje vrijeme sve češće mislim na nju zbog nekog drugog razloga, zapravo sjećam se nekih njenih riječi.
Sjećam se da je jednom pričala da će nastupiti velika nevolja, kada se na nebu pojave dva sunca. I sjećam se da je to meni bilo toliko nevjerojatno, da taj put i nisam više pažljivo slušala što sve priča, pa se niti ne sjećam što je sve pričala u vezi toga. Sada mi je žao što nisam upamtila više, jer kako stvari stoje, pojava dva sunca na nebu je vrlo izvjesna. I to uskoro!

Planet Nibiru pripada Sunčevom sustavu. Ali on ima vrlo izduženu, elipsastu putanju, pa k nama navraća svakih 3600 godina. Zato je našoj civilizaciji i bio nepoznat. Međutim, bio je poznat Sumeranima, Akađanima… to je već duga priča.

Otkriven je ponovo 80-ih godina prošlog stoljeća, kada se primijetilo njegovo približavanje. Dugo se nijekalo njegovo postojanje, ali NASA je napokon priznala: da, Nibiru dolazi!
Već ove godine na nebu će se vidjeti kao drugo sunce!

Zadnjih par godina pojavilo se u vezi Nibirua i predstojećih događaja puno dezinformatora, koji nam plasiraju točne i provjerljive činjenice, ali uz njih podvaljuju i one neistinite, jer je njima bitno da u njih povjerujemo. Međutim, stvari se ne mogu dugo sakrivati.
Smak svijeta doći će i prije nego što mislimo - možda već ove godine, ne 2012.!

Kada Nibiru dođe u Zemljinu orbitu, Zemlja će promijeniti polove. Zaustavit će se i onda početi okretati u suprotnom smjeru.

Inače zbog blizine Nibirua u našem dijelu Sunčevog sustava, već su počele katastrofe, ali one će biti sve veće, a na Zemlji će biti naročito velike i brojne u razdoblju od 18.9.2011. - 21.12.2012.

Dan kada Zemlja promijeni polove naziva se „velika žetva“, jer će tada biti požnjevene mnoge duše. Promjena polova prouzročit će velika pucanja Zemljine kore, a oceani će zbog promjene smjera vrtnje, podići valove od 2 do 5 km visine. Kako će tada biti na Zemlji, teško je i zamisliti.

Svjetski moćnici, politička i bogataška elita, sklonit će se pod zemlju. Zadnjih godina izgradili su ogromna podzemna skloništa, cijele gradove. Tamo su sklonili već ogromne količine zlata i srebra, jer to je jedino što će uvijek imati vrijednost. (Inače, već od 80-ih, kada se saznalo za Nibiru, zlato i srebro ukinuti su kao pokriće za papirnati novac, dakle papirnati novac je bezvrijedan.) Pohranili su sjemenja svih biljaka i tko zna što sve još.

No, što ćemo mi obični smrtnici, što učiniti, kamo se sakriti? Kako se spasiti? Nikako!

BAKA SOFIJA

Posted by : Fb

Date :Friday, October 26, 2012

With 0comments

LICKA RIJECICA

Read more »

LICKA RIJECICA

Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:

''Dobrodošli u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Lička Rječica nije imala groblje.Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?''Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu nema groblja.'' Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.Ivici je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.

Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti. Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.''''Postao je dosta velik  za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.''

''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.Ivičin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.''Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je  samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:

''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je postalo još glasnije:

'' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

Kao što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.

Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište. Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.

LICKA RIJECICA

Posted by : Fb

Date :Saturday, October 13, 2012

With 0comments