Obećanje
U Ličkoj
Rječici živjela su dva mladića koji su se zvali
Marko i Stjepan. Oni su bili najbolji prijatelji, toliko da su jedan
drugom
obećali da će biti kumovi jedan drugom kada su budu ženili. Uzeli su
nož i
zarezali su ruku i spojili ih da to obećaju i krvlju.
Kada su
odrasli, postali su jako različiti ljudi. Marko je
bio dobar čovjek, radio je na imanju svoga oca, bio je vrijedan, uvijek
je htio
pomoći. Stjepan je bio nezaposlen, trošio je puno novaca svojeg
oca u barovima
i na kockanje. Marko ga je upozoravao da mu to nije dobro i da bi se
trebao
negdje zaposliti, ali mu je Stjepan rekao da se ne brine za njega.
Jednog dana
Stjepan je izgubio puno novaca na kartanju, a nije više imao od
koga posuditi i
sljedeće jutro je pronađen mrtav u jednoj uličici.
Marko je
nekoliko mjeseci redovito posjećivao Stjepanov grob
na malom lokalnom groblju nedaleko od grada. Marko je znao da mora
nastaviti
svoj život, što je i učinio. Godinu dana kasnije upoznao je
jednu mladu
djevojku koja se zvala Marija, koja se tek doselila u grad. Šest
mjeseci
poslije odlučili su se vjenčati.
Tada se
Marko sjetio obećanja koje je napravio sa Stjepanom
dok su bili djeca. Stjepan je bio mrtav, pa, jasno, nije mogao mu biti
kum. Ali
Marko je osjetio da barem treba poštivati svoje obećanje i
pitati ga, bio on
živ ili mrtav. A, osim toga Marko je bio i malo praznovjeran. I smatrao
je da
bi Stjepan mogao doći kao duh i uništiti njegov život ako ga ne
pita.
Jedne
noći Marko je otišao na mjesno groblje. Otvorio je
vrata groblja koja su glasno škripala dok ih je otvarao.
Otišao je do
Stjepanovog groba i rekao mu o planovima za vjenčanje. ''Sjećaš
li se onoga što
smo si obećali dok smo bili djeca?'', pitao je Marko. ''Bilo bi lijepo
kad bi
mi mogao biti kum, ali kad si mrtav i…….''
Ali prije
nego što je Marko završio rečenicu, osjetio je
da
tlo počinje podrhtavati pod njim. Postajalo je sve jače i jače, i
svjetlo se
pojavilo na nebu. Otvorila se velika rupa tamo gdje je bio Stjepanov
grob.
Marku se krv sledila u žilama kad je se Stjepan počeo polako dizati iz
zemlje,
njegovo lice je bilo isto kao kada je sahranjen.
''Lijepo
od tebe što si došao i pitao me.'', rekao je
Stjepan. ''Mislio sam da nećeš nikad doći.'' Marko je jedva
progovorio:
''Pa…….ti si bio mrtav, kako to da se nisi uopće
promijenio?''
''Ne
puštaju ljude u Raj tko je nešto obećao i nije
ispunio.'', odgovorio je Stjepan. ''Tako sam ja ležao ovdje cijelo
vrijeme. I
bit ću i dalje prisiljen, ako mi ne daš da ispunim obećanje i
budem ti kum na
tvom vjenčanju.''
Marko je
shvatio da ne može ništa drugo nego pomoći
prijatelju. Tako je on njega odveo u grad. Ne moram ni reći kako su
građani
bili prestravljeni i začuđeni kada su vidjeli Stjepana, kojega su
sahranili
prije godinu dana, koji se vratio nazad živ. Kada su vidjeli da je isti
kao što
je bio, stanovnici su ga počeli ponovno prihvaćati, iako je već bio
mrtav.
Došao
je i dan vjenčanja, svi su se zabavljali do ranih
jutarnjih sati. Dok je Marko uživao u sporom valceru sa Marijom,
Stjepan ga
potapšao po ramenu i rekao:
''Vrijeme
je da idem. Bilo bi lijepo da me ti otpratiš do
groblja. Tako se možemo oprostiti…''
Marko je
poljubio Mariju i rekao: ''Vratit ću se ovdje,
obećajem ti.''
Njih
dvojica su krenuli na groblje, većinom su šutjeli.
Stjepan je gledao u sjaj zvijezda s osmijehom na licu. Kada su
došli do groblja
Stjepan je otvorio vrata, a sada nisu bili s druge strane stari, kameni
grobovi, nego zlatni put koji vodi kroz predivnu šumu sa
šarenim voćkama.
Pjesma ptica je bila nešto najljepše što je Marko
ikad čuo.
''Da li
je to Raj'', Marko je pitao Stjepana
''Mora
biti'', odgovorio je Stjepan. ''Ali ti ne možeš ići,
još nije tvoje vrijeme. A usto ti imaš i ženu koja te
čeka u gradu.''
Marko je
znao da mora ići nazad, ali nije mogao maknuti
pogled s tih ljepota Raja. ''Mogu li ići s tobom?'', pitao je Marko.
''Izaći ću
za nekoliko minuta, obećajem. Moram vidjeti kako je unutra.
Stjepan
je znao da Marku duguje uslugu, pa mu je dopustio da
ga slijedi unutra. Oni su šetali kroz predivne šume,
livade i plaže, Marko je
razmišljao o tome kako je to ljepše tisuću puta nego
što su govorili da će
biti. Marku su došle suze na oči od tih svih ljepota.
Kada je
pogledao na sat, začudio se što je već prošao
jedan
sat otkako je on ovdje, a izgledalo je samo kao da je prošlo
samo nekoliko
minuta. Marko je htio nastaviti hodati, ali je ipak potapšao
Stjepana po ramenu
i rekao da mora ići.
''U redu
onda.'', rekao je Stjepan s osmjehom. ''Možda ćemo
se vidjeti jednog dana.''
Rekavši
to, svijet oko njih je nestao i Marko se ponovno
našao
na mračnom groblju. Nije mogao dočekati da dođe u grad i kaže Mariji
što ih
čeka s druge strane. Ali dok je hodao grobljem primijetio je da se
nešto čudno
dogodilo. Staro, malo groblje sada je bilo popunjeno novim grobovima,
velikim
spomenicima i mauzolejima.
Kad je
došao u grad, pomislio je da je skrenuo negdje s puta
i došao u krivi grad, jer je grad bio pun visokih zgrada od
stakla i čelika.
Ljudi su bili čudno obučeni i gledali su u njega kao da je neko
čudovište.
''Gdje sam ja?'', upitao je prolaznika. ''Ti si u Ličkoj Rječici.'',
odgovorio
mu začuđeno. ''Što je s tobom? Da li si pijan ili što?''
Marko je
već bio prestravljen. Pitao je po gradu za Mariju,
ali nitko nije čuo za nju. Pokušao je naći svećenika koji ih je
vjenčao, ali
bezuspješno. Tamo je naišao na jednog svećenika kojem je
ispričao cijelu priču
o tome kako je otišao na groblje odvesti mrtvog prijatelja i
ostalo. Svećenik
se počeo smijati i naravno nije mu vjerovao i rekao je:
''Nemoj
govoriti gluposti. Čuo sam tu staru priču o duhovima
već milijun puta.''
''O čemu
govorite?'', pitao je Marko.
Svećenik
je zapalio cigaru i tada je rekao Marku da je to
stara priča o mladoženji koji je nestao na dan vjenčanja, a mlada, kada
je
vidjela da je on nestao, razboljela se i umrla.
''To nije
moguće!!!'', vikao je Marko.
Svećenik
je izvadio debelu, prašnjavu knjigu s vrha police.
Otvorio je knjigu i rekao:
''Ne
kažem da je to istinita priča, ali imam stare crkvene
spise o tome.''
Našao
je zapis o vjenčanju, pokazao ih Marku i rekao:
''Vidiš? Evo ih, vjenčani prije 150 godina.'' Marko je pogledao
u zapis i
''smrznuo se''. Imena koja su pisala su bila Marija i Marko.
Marko
nije ispunio ono što je obećao Mariji da će se
vratiti, a nije se vratio. Marko nikad nije povjerovao da ga nije bilo
150 godina.
Marko je otišao ponovno na groblje i nikad se više nije
vratio. Nitko ne zna
što je bilo s njime. Zapravo, govori se da njegov duh još
uvijek luta starim
dijelom groblja u Ličkoj Rječici, izvan Raja. Ako želite ići pomoći
njemu da
nađe Mariju, bolje nemojte, zbog toga što je već bilo desetak
slučaja da je
netko otišao na taj dio groblja i nikad se nije vratio.