Vjerujem da smo danas svi jako umorni od svakodnevnih crnih kronika koje nas okružuju, koje stalno slušamo, gledamo, doživljavamo.. Nije nam pored svega toga potrebno da nas jos netko podsjeća koliko je nepravde, boli, stresa, mržnje, ljutnje, ljubomore, zavisti, pohlepe… jer i sami se svakodnevno borimo s tim.Sjećam se kada sam bila u bolnici ponekad sam se i sama znala pitati postoji li čovjek koji nije bolestan ili se ne bori s nekom vrstom patnje i boli? Ono što nam tako često u takvim trenucima prođe kroz misli je odustati, predati se… jer i tako ništa ne možemo, zla je previše, na sve strane je mržnja, ljudi ne mare za nikoga više, brakovi pucaju, djeca se drogiraju… sve ono loše sada je ´in´ pa čemu se onda uopće truditi kad i tako nema smisla…
Dragi prijatelji varate se, po ne znam koji put vam želim ponoviti – nema odustajanja, nema predaje! Nikada!
Ispričat ću vam jednu priču..
Prije nekih 50-ak godina na svijet su došle dvije bebe, po svemu izgledale su kao i svako drugo dijete. Ali njihova životna škola se ipak razlikovala, možda se to nije moglo primjetiti odmah, ali kasnije će se svakako istaknuti u njihovim životima. Nekih 20-ak godine poslije toga ušli su u zajedničku životnu borbu zvanu – brak! Nije to bilo nimalo laka odluka, niti je bilo lako doći do toga, ali uspjeli su. Blagoslovljeni su sa dvoje predivne djece. I kada je po svemu trebao život konačno postajati sve bolji, samo pet godina nakon rođenja njihovog drugog djeteta, život je stavio pred njih veliku kušnju. Morali su doslovno ostaviti sve i uputiti se sami u nepoznato. Išli su prema jednom velikom ništa, i jedino što su imali bila je vjera i ništa više! Ali uzeli su se za ruke, i djecu, i hrabro se odlučili još jednom na borbu, jer nisu bili ljudi koji odustaju i predaju se. Djeca su tražila od njih odgovore koje bi i oni sami rado dobili. Nije nimalo teško pogoditi koja su se sve pitanja mogla roditi u njihovim srcima, kolike sumnje, dvojbe, preispitivanja, traženja…. što, kako, zašto, kamo, kuda, gdje, zbog čega… To su životne situacije u kojima je tako lagano odustati, predati se, jer je tama okolo nas i ne vidimo izlaza… Sve nas u tim trenucima želi uvjeriti da nećemo uspjeti, da je gotovo, da nema smisla ni nade, da uzalud vjerujemo. Suze su umivale lica te obitelji. Bilo im je ponekad neopisivo teško, mučno i bolno prolaziti kroz sve to… pogotovo zamislite si kako je bilo roditeljima gledati svoju djecu i pitati se hoće li im moći dati koricu kruha, da ne spominjem školu, ili bilo što drugo jer u toj situaciji glavna briga bilo im je kako preživjeti danas. Ali ljubav i vjera polako su ih gurale naprijed. Uz padove nastavljali su dalje, nisu se predali unatoč svemu.. “U nadi protiv svake nade su vjerovali”.. Ono što svakako želim istaknuti je da su im veliki poticaj za dizanje nakon svakog pada bila i njihova djeca, znali su da se jedino oni mogu boriti za njih, oni su još bili premali za to. Sporazumijevali su se ponekad rukama i raznim znakovima jer nisu razumjeli jezik pa nisu imali izbora. Bog ih ni jednog trena nije ostavljao.. možda u zadnjim trenucima, ali poslao bi nekoga, pronašla bi se nova trunka nade, smještaj, hrana, posao… Ništa nije bilo lagano, i poslovi koje su radili bili su jako naporni i teški, da ne spominjem da je bilo potrebno ići biciklom na posao po svim vremenskim uvjetima, po danu i noći, pa čak i dvaput dnevno… Zaista težak kriz, i ne znam što reći kome je u cijeloj toj situaciji bilo teže, djeci ili roditeljima. Jednom zgodom otac je išao nositi jednu vreću sa sinom, išli su pješice uz jednu cestu, a mali se skrivao iza njega koliko mu je bilo to teško prihvatiti… Majka te obitelji često je znala otići iz kuce i plakati na jednoj klupi. Kolika se samo jačina krila u toj ženi, nije željela da djeca i muž vide njezinu slabost i suze!
Za tu obitelj sve su to bili trenuci umiranja, a iz toga se može izaći samo na dva načina, ojačani ili uništeni (mrtvi)…
Jedno vrijeme djeca su bila odvojena od roditelja i bili su s bakom smješteni među puno ljudi koji se mrze, razne vjere i nacije… Normalno je da su kao djeca bili gladni i željni svega, a najviše vjerujem ljubavi roditelja. Kada bi se tamo pojavilo nešto slatkiša, morali bi stati u dugačke redove i čekati, dobiti jedan bombon i ako žele jos jedan vratiti se iznova na kraj dugačkog reda.. Nimalo lagan ni lijep život za djecu..
Ova priča bi trebala završiti s onim na kraju se dogodilo čudo i živjeli su sretno do kraja života.. ali ovo je prava životna priča, pa nema bajkovit završetak, nego ja bi rekla jos ljepši – stvaran!
Iz svega toga oni su mogli izaći kao ogorčeni ljudi koji krivnju traže u svima oko sebe ili u Bogu. Mogli su postati puni mržnje, zavisti, nemira, nezadovoljstva… ali oni su izašli kao pobjednici! Upravo stoga i jesam stavila naslov – Vjera i ljubav nas nose kroz sve – samo i jedino ljubav i vjera u Boga mogla ih je izvesti ojačane kroz sve te boli, kroz sva ta odricanja, suze, patnje… Danas je to jedna obitelj koja zna otvoriti vrata svoga srca i doma za druge, koja zna pružiti svoje ruke da pomogne, koja zna razumjeti i jednostavno biti tu za druge. Prokušani da kušanima mogu pomoći!
Bog je bio i ostao uz njih, blagoslovio ih je, baš zbog toga taj brak je i danas tako lijep. Na njihovim licima nećete vidjeti umor, obeshrabrenost, tugu, žalost.. kao što se danas nažalost može vidjeti na tolikim licima ljudi koji su u braku i puno kraće nego oni.. Jer njihova lica krasi osmijeh i vedrina, a srce vjera u Boga! I normalno je da pored takvih dvoje roditelja i djeca su izrasla u predivne ljude koje krasi dobrota, jer imali su za primjer i uzor, a imaju i dalje, svoje roditelje! Vjerujem da njima nije potrebno da im bilo tko kaze nemoguće je, jer su zajedno s roditeljima dozivjeli da je sve moguće!!
Prije nego sam na sasvim neobičan način upoznala tu obitelj, i sama sam se često puta nalazila u raznim dvojbama i sumnjama, možda zaista tražim u ovom svijetu ono što ne postoji, ali oni su se pojavili da mi vrate nadu i da ona jos jače zažari.
Dragi moj prijatelju, znam da ti nije lako. Svatko od nas nosi svoj križ, bez obzira u kojem je obliku i veličini. I znam da ti je ponekad pretežak. Ali svako slovo koje sam napisala je poticaj i tebi, razmotri kroz što je sve ova obitelj prošla, to je zapravo samo sitna kap oceana kroz sve ono što je bilo u njima, kroz sve ono što su prolazili i koliko su zaista patili. Jer nemoguće je opisati miris ruže riječima, isto tako nemoguće je zaista točno prenijeti njihovo svjedočanstvo. Dovoljno je da osjetiš da nisi sam! Dovoljno je da shvatiš da nikada nije vrijeme za odustajanje i da vjeru trebas čuvati više od života, jer vjera u Boga je jedino što imamo u ovakvim situacijama, i jedino ona i ljubav mogu nas podignuti nakon pada i nositi kroz sve dalje… Da oni nisu prošli kroz sve to vjerojatno ne bi bili to što jesu sada, ne bi imali jedno drugo, razumijevanje, blagost, toplinu, ljubav, mir, slogu…
Nemoj odustati, nikada pa ni onda! kad god to poželiš učiniti krivi je tren, jer nikada nećeš saznati što se moglo dogoditi da si ustrajao i čekao jos samo jednu sekundu više!
Za sve vas koji ste u braku, ili možda pred brak, u vezi ili jos uvijek tražite svoju srodnu dušu, ova priča itekako ima smisla upravo za vas, jer svatko od nas želi jednog dana imati brak ispunjen ljubavlju, svatko od nas želi imati pored sebe osobu koja će ga ili ju voljeti takvom kakva je, prihvatiti, razumjeti.. Svatko od nas u trenucima koji su nam najteži, pogotovo danas, kada su svi poslovi postali toliko ispunjeni stresom, treba nekoga tko će ga jačati, držati za ruku, i jednostavo biti tu, nekoga na čije će se rame moći nasloniti i odmoriti… ali ono sto nam poručuje i ova obitelj: možete imati sve to samo ako zaista vjerujte u Boga, i ako ljubite bez da očekujete da prvo vas netko voli! Nemojte dopustiti da ritam današnjeg svijeta ugasi u potpunosti prave i istinske vrijednosti svakoga čovjeka i njegovo dostojanstvo. Materijalizam, tjelesnost… to uništava, stoga nemojte ići tim putem. Jer što je novac? Danas imaš, sutra gladuješ! Što je ljepota tijela? Danas si zgodan, sutra truplo postaješ! Ljepota srca i duše puno su važniji! Ako imate ljubavi za druge, ako nađete snage kad ju netko treba, ako pronađete trenutak da saslušate nekoga kome je teško, ako se znate nasmijati i kada vam nimalo nije do toga… Ako jednostavno znate zaboraviti sebe radi drugoga, tada ćete zaista i postati sretni. Tada ćete uspjeti pronaći mir koji ovaj svijet nema i ne može dati, tada ćete imati smisao u ovom besmislu i moći ćete dalje, nećete odustajati u tamnim tunelima jer ćete vjerovati i znati da svaki tunel ima kraj!
I za kraj preporucam od srca u vase molitve ovu obitelj, ali i sve one ljude koji prolaze svoje krizne puteve…
i ne zaboravite pravilo: .. prvo glavom kroz zivot, tek onda srcem ..
