BAKA SOFIJA

Read more »

2. svibnja je datum kada je umrla moja baka Sofija, ali davno, prije puno godina, ja sam bila još dijete. Bila je još relativno mlada, ali je bolovala od astme. Nisam ju često viđala. Pamtim ju po tome što je bila vrlo stroga. Kada bi ona najavila svoj posjet, u kući bi odmah nastala strka, veliko spremanje i izdavale su se naredbe kako će se tko ponašati kada ona dođe, o čemu se smije pričati, a što se ne smije spominjati ni po živu glavu.

Nama djeci nije donosila čokolade i bombone iz dućana, kao druga baka, nego je uvijek donosila slatkiše iz svoje kućne radinosti. Za svaki slučaj donosila je i pripravke za jačanje krvi, ljekovite čajeve i dr. Meni se od svega toga najviše sviđao sulc od dunja, ušećerena kora naranče i limuna, slatko od jagoda, suhe šljive za kompot, orasi u medu…

Međutim ono po čemu se ja rado sjećam bake Sofije, jesu njezine priče. Pričala je o vilama, vješticama, zmajevima, divovima… Za svoje priče je govorila da su istinite, ali moja mama bi uvijek nakon njenog odlaska napomenula da su to čiste gluposti.

Služila se često nekim čudnim izrazima, čija značenja mi je s vremenom rastumačila. Tako je "privid" osoba koja umre, ali se još nakon nekog vremena ukazuje u svom materijalnom obliku, uglavnom svojim bližnjima i poznatima.
"Vrzino kolo" - to je kolo koje plešu vile, uglavnom noću, na raskrižjima. Onaj tko se tada tamo nađe biva uvučen u to kolo i zajedno s vilama pleše u tom kolu, tj. biva začaran i poslije toga nikad više nije "gospodar svojih dana".
I tako još puno toga…

Kada smo bili malo veći, mog brata više i nisu zanimale bakine priče, ali ja sam ju uvijek molila: "Hoćeš mi pričati one strašne priče?" Ona je obećala da hoće, ako budem dobra i ja bih uvijek tako navečer prije spavanja završila kod nje u krevetu i ona bi se raspričala, dugo joj se nije spavalo, ali ni meni.

Kad bi došla k nama, baka Sofija se družila sa našom starom susjedom Milicom. Jednom kad je došla, Milici je baš nedavno bio umro muž - deda Ico. Čula sam dok su se razgovarale njih dvije. Baka Sofija ju je pitala, kao da je to nešto sasvim normalno: "Reci Milice jel ti se priviđao, jel ti dolazio?" - "Je, bio je onomad uvečer, baš sam bila prala pod u hodniku, kad dignem glavu i vidim njega gđe stoji kraj vrata, baš kao što sada tebe gledam. Ništa nije rekao, samo me gledao… malo se smiješio… ali kad sam ja pošla prema njemu on iščeze. Poslije više nije dolazio."

Isto tako ozbiljno meni je baka pričala kako je jednom u šumi vidjela pravu vilu, s dugom crvenom kosom… Bio je sumrak, a nikada nije dobro u sumrak biti u šumi, jer u šumi ima puno prolaza za onaj drugi svijet, koji se otvaraju baš na prelazu između dana i noći, govorila je. Iz istoga razloga nije dobro zaspati u sumrak, jer se vrlo lako možeš naći "tamo".

Moja baka uvijek me upozoravala na noćne leptire, a ona ih je zapravo zvala "vještice". Govorila je da je posebno opasno zaspati u sobi u kojoj je noćni leptir, jer on sleti na nas i isisava našu snagu dok spavamo. Poslije se lako razbolimo, pa čak i umremo. Kada netko umre, ako njegova duša ne može napustiti ovaj svijet, ona se utjelovi u noćnog leptira i on obnavlja svoj život tako što krade energiju drugima.
Osobe koje se bave crnom magijom, vještice, lako prelaze u oblik noćnog leptira, isto s ciljem da lakše dopru do svoje žrtve.
A kada te uporno oblijeću noćni leptiri - to je neko vrlo loše predskazanje.
Oduvijek se bojim noćnog leptira. Jednostavno ne podnosim njegovu vibru (sva se naježim) i nikako ne mogu biti u istoj prostoriji u kojoj je i on.

Da, sjetila sam se godišnjice smrti bake Sofije, ali ja u zadnje vrijeme sve češće mislim na nju zbog nekog drugog razloga, zapravo sjećam se nekih njenih riječi.
Sjećam se da je jednom pričala da će nastupiti velika nevolja, kada se na nebu pojave dva sunca. I sjećam se da je to meni bilo toliko nevjerojatno, da taj put i nisam više pažljivo slušala što sve priča, pa se niti ne sjećam što je sve pričala u vezi toga. Sada mi je žao što nisam upamtila više, jer kako stvari stoje, pojava dva sunca na nebu je vrlo izvjesna. I to uskoro!

Planet Nibiru pripada Sunčevom sustavu. Ali on ima vrlo izduženu, elipsastu putanju, pa k nama navraća svakih 3600 godina. Zato je našoj civilizaciji i bio nepoznat. Međutim, bio je poznat Sumeranima, Akađanima… to je već duga priča.

Otkriven je ponovo 80-ih godina prošlog stoljeća, kada se primijetilo njegovo približavanje. Dugo se nijekalo njegovo postojanje, ali NASA je napokon priznala: da, Nibiru dolazi!
Već ove godine na nebu će se vidjeti kao drugo sunce!

Zadnjih par godina pojavilo se u vezi Nibirua i predstojećih događaja puno dezinformatora, koji nam plasiraju točne i provjerljive činjenice, ali uz njih podvaljuju i one neistinite, jer je njima bitno da u njih povjerujemo. Međutim, stvari se ne mogu dugo sakrivati.
Smak svijeta doći će i prije nego što mislimo - možda već ove godine, ne 2012.!

Kada Nibiru dođe u Zemljinu orbitu, Zemlja će promijeniti polove. Zaustavit će se i onda početi okretati u suprotnom smjeru.

Inače zbog blizine Nibirua u našem dijelu Sunčevog sustava, već su počele katastrofe, ali one će biti sve veće, a na Zemlji će biti naročito velike i brojne u razdoblju od 18.9.2011. - 21.12.2012.

Dan kada Zemlja promijeni polove naziva se „velika žetva“, jer će tada biti požnjevene mnoge duše. Promjena polova prouzročit će velika pucanja Zemljine kore, a oceani će zbog promjene smjera vrtnje, podići valove od 2 do 5 km visine. Kako će tada biti na Zemlji, teško je i zamisliti.

Svjetski moćnici, politička i bogataška elita, sklonit će se pod zemlju. Zadnjih godina izgradili su ogromna podzemna skloništa, cijele gradove. Tamo su sklonili već ogromne količine zlata i srebra, jer to je jedino što će uvijek imati vrijednost. (Inače, već od 80-ih, kada se saznalo za Nibiru, zlato i srebro ukinuti su kao pokriće za papirnati novac, dakle papirnati novac je bezvrijedan.) Pohranili su sjemenja svih biljaka i tko zna što sve još.

No, što ćemo mi obični smrtnici, što učiniti, kamo se sakriti? Kako se spasiti? Nikako!

BAKA SOFIJA

Posted by : Fb

Date :Friday, October 26, 2012

With 0comments

LICKA RIJECICA

Read more »

LICKA RIJECICA

Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:

''Dobrodošli u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Lička Rječica nije imala groblje.Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?''Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu nema groblja.'' Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.Ivici je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.

Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti. Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.''''Postao je dosta velik  za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.''

''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.Ivičin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.''Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je  samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:

''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je postalo još glasnije:

'' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

Kao što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.

Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište. Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.

LICKA RIJECICA

Posted by : Fb

Date :Saturday, October 13, 2012

With 0comments

Stvarne priče o vampirima + video

Read more »

Stvarne priče o vampirima

Ovaj kratki dokumentarni film donosi svjedočanstva običnih ljudi s Karpata u čijoj su kulturi štriguni uobičajena pojava. Potpisuju ga američki redatelji Matthew Vincent i Justin Blair.

Budući da film na žalost nije preveden, u tekstu ćete pronaći na hrvatskom jeziku svjedočanstva tih ljudi.

Priča prva (1:10 u videu):

"Vampir se nalazio na dudu te je plakao poput majke koja je izgubila dijete. Nosio je istu odjeću u kojoj je pokopan. Htio sam ga uloviti, no kada sam upalio svjetlo, on je nestao."

"Kada sam ugasio svjetlo, vampir je počeo zavijati. Otišao sam potom po svećenika, no on nije uspio u svome poslu. Vampir je bio jači od njega. Ne znam zašto me progonio."

"Zato sam stvorio pakt sa svećenikom i vragom. Tako svijet funkcionira. Počeo sam igrati za obje strane. Što sam drugo mogao?"



Priča druga: (2:17 u videu)

"Uvjeravam vas da vampiri postoje. Sjećam se jednog čovjeka iz sela. Za života se grozno odnosio prema svojoj ženi. Nakon što je umro, vratio se kao vampir i bacio ju je u bunar, no spasili su je susjedi."

"Njen je susjed bio nekromant (u širem tumačenju riječ je o, nazovimo ga tako, vraču koji komunicira s mrtvima, op.a.). On je zazvao vampira i razgovarao s njime".

"Vampir mu je odgovorio da ne može pronaći svoj mir bez supruge. Ta je nevolja trajala tri godine. Vampir je nestao tek nakon što je ona umrla".

Priča treća: (3:58 u videu)

"Rekla sam svom suprugu: Moramo joj probosti srce kako bi je zauvijek zaustavili. Pobit će nas ako joj to dopustimo. Ako je pokopamo prije no što joj probodemo srce, Sotona će je vratiti".

"U to sam vrijeme bila tako hrabra. Otišla sam po svog rođaka i rekla mu: Izvedimo iz sobe sve koji bdiju nad njezinim tijelom. Izvadimo je iz lijesa i probodimo joj nečime srce. Tako se neće moći vratiti".

"Zamolili smo žene da napuste sobu. Ostalo nas je samo troje. Rekla sam: Pronađimo čavao i čekić. Držala sam čavao, a mladić je udarao čekićem. Udarao je sve dok čavao nije potpuno prošao kroz srce".

"Dok smo to radili, usta leša su se izvijala i podsmjehivala. Srećom, nije posegnula za mnom i zgrabila me. Baš sam bila hrabra".


VIDEO:

Stvarne priče o vampirima + video

Posted by : Fb

Date :Sunday, October 7, 2012

With 0comments