Newest Post

DO KRAJA ZAJEDNO

| Sunday, March 18, 2012
Read more »

Djevojka i momak se voze na motoru..
DJEVOJKA: "Nemoj tako brzo voziti, smanji..."
MOMAK: "Ne, bas nam je dobro."
DJEVOJKA: "Nije mi dobro, molim te..."
MOMAK: "Kazi mi da me volis..."
DJEVOJKA: "Volim te i ti to znas."
MOMAK: "Zagrli me..." (djevojka zagrli momka)
MOMAK: "Skini mi kacigu sa moje glave i stavi sebi na glavu, molim te..."

SLIJEDECE JUTRO U NOVINAMA:

"Motor je imao saobracajnu nesrecu, jer su otkazale kocnice.
Na motoru su bile dvije osobe.
Jedna je poginula, a jedna prezivjela..."

A PRAVA ISTINA JE:
Momak je na pola puta shvatio da su kocnice otkazale, ali nije zelio da kaze djevojci. Zelio je posljednji put od nje cuti rijeci VOLIM TE, i posljednji put osjetiti njen zagrljaj. Zatim joj je rekao da stavi njegovu kacigu, jer je znao da ce onda ona prezivjeti... iako je to znacilo da ce on poginuti...

VOLIO JU JE VISE OD SVOG ZIVOTA...Sutradan je djevojka presjekla vene...VOLJELA GA JE VISE OD SVOG ZIVOTA...

DO KRAJA ZAJEDNO

Posted by : Fb
Date :Sunday, March 18, 2012
With 0comments

Zauvijek zajedno

| Saturday, March 10, 2012
Read more »

Upoznala ga je sa 14 godina, on je bio stariji od nje, njemu je bilo 19 god. No, to njega nije sprijecilo da pridje malom njeznom plavom bicu. Od prvog pogleda u plavim i crnim ocima ostala je zvijezda koja je bila tek pocetak plamena njihove ljubavi. Poceli su da se zabavljaju. I bili su mnogo sretni, on je bio dosta romantican i njezan prema njoj. To je i bio najveci razlog sto se ona u njega zaljubila, jer do tada nikada nije ostjetil neku n jeznosti, dakle bio joj je prvi momak. Pisao joj je pjesme, sastavljao predivne i prelijepe stihove, pjevao joj je prelijepim i njeznim glasom, pjevao joj je dosta njeznih rock pjesama koje je samo za nju pisao. Jendom je od njega dobila jabuku koja je bila crvena kao krv koja joj je tekla ispod koze, i na kojoj su bili urezani stihovi samo za nju pisani. Voljeli su se, nakon dvije godine zabavljanja uzeli su se. Iako je ona bila mlada tek 16 godina, bila je spremna da stupi sa njim u brak, i da svoju ljubav tako zauvijek svezu. Bili su sretni, njihova prva ljubavna noc ostavila je traga u njoj, sto ce je uskoro napraviti majkom. U njoj je raslo njihovo prvo dijete, porod za nju je bio veoma tesko iskustvo, jer je ipak bila mlada, ali ostala je snazna, i rodila se njihova kerka. On je bio presretan, ovo je bio dokaz njihove ljubavi. I ostali su sretni, nakon nekoliko godina, ona je ponovo ostala trudna, rodila je ponovo djevojcicu, i opet nakon nekoliko godina, rodila mu je sina.
Bili su sretna i emocionalno bogata porodica. On je imao hoby, volio je da ide u lov sa svojim drustvom.
Jednog dana, ona nesluteci sjedeci u dnevnom boravku, zazvoni telefon, najstarija kcerka se javila, zvala je majka od nje, ona se javila, i slusalica joj samo pade iz ruke, i ona se srusi. STA JE BILO? Izbila je panika? Sta se desilo njoj? STA JOJ JE? Kcerka je opet uzela slusalicu i upitala sta se desilo? OTAC JE RANJEN!!! Pocela je da place, i ona i mladja sestra, a brat nista nije znao tek je imao 1 godinu.
Pucali su u njega ne znajuci da je on nego misleci da je neka zivotinje koja se sunja iza grmlja. 3 metka su ga pogodili, jedan u stomak, drugi kraj srca, a treci groz grlo dusnik i glasne zice.
Ostao je u bolinici, nije znao za sebe, prosao je kroz mnoge operacije, i nista nije osjecao, nije mogao da govori, sta mislite kakav je to osjecaj kada pjesniku nestane ono sto ga cini, njegov glas, nije vise mogao da prica. 3 mjeseca je lezao u bolnici, a onba je svaku noc, sjedila budna pored njega. Brisuci njegove suze, cisteci njegove rane, ljubeci njegove ruke, gledajuci u njegove polumrtve oci. Kroz previse operacija je prosao, isrcpljen je bio. I zadnja operacija, bila je operacija njegovih glasnih zica. Dugo je trajala. Ona je sjedila u njegovoj sobi i cekala, cekala samo da joj kazu hoce li uopste prezivjeti operaciju i da li ce opet moci govoriti. Cekala je i cekala, odjednom zacula je necije korake... ustala je, na vrata je usao on, hodao je, pogledao u nju, i prvo sto joj je rekao bilo je VOLIM TE, otrcala mu je u zagrljaj, plakala, i ljubila ga. Bili su presretni. Prezivio je svo ovo i njihova ljubav je prevazisla jos jenu planinu jos jednu oluju, da bi na kraju sunce zasjalo.
I dan danas su sretni i zaljubljeni kao prvoga dana, mada se ce tragovi oziljaka zbog ovoga uvijek na srcu ostati......

Kobni izlet

| Saturday, March 3, 2012
Read more »

Grupa mladih skijaša krenula je početkom veljače 1959. godine na planinu Kholat Syakhl na sjevernom dijelu uralskog lanca. Kholat Syakhl na jeziku Mansi naroda koji su živi, znači "planina smrti".

Vođa skupine, iskusni Igor Dyatlov na naizgled bezopasni izlet vodio je devetero studenata uralskog politehničkog fakulteta. Ipak, nešto manje od mjesec dana kasnije pronađena su njihova smrznuta tijela, razbacana po snježnoj padini i obližnjoj šumi. Iako je većina umrla od strašne hladnoće, pedeset godina nakon tragičnog događaja nitko ne zna što je grupu natjeralo da pobjegne iz kampa i potraži utočište u obližnjoj šumi. Većina poginulih bila je vrlo slabo odjevena, bez obuće i toliko potrebne tople odjeće. Preživio je jedan član skupine, koji ih je napustio nekoliko dana prije njihova misterioznog nestanka.

Kada su 26. veljače članovi službe spašavanja pronašli kamp nestale skupine, zatekli su poderane šatore, razbacanu opremu i osobne stvari nestalih skijaša, ali ne i devetero mladih. Istražitelji su utvrdili da su šatori bili izrezani iznutra, te su pronašli tragove bosih stopala u metar dubokom snijegu. Identificirani su samo tragovi članova skupine, bez nepoznatih otisaka, pa je isključena prisutnost trećih osoba.
Prva tijela nađena su na rubu šume, kojih petstotinjak metara od napuštenog kampa. Georgy Krivonischenko, strar 24 godine i 21-godišnji Yury Doroshenko bili su smrznuti, odjeveni samo u donje rublje i bez obuće. Blizu tijela nađeni su ostaci vatre, a jedno stablo bilo je potrganih grana do pet metara visine, pa su istražitelji pretpostavili da su se nesretnici penjali na stablo ne bi li nešto pronašli, možda kamp, ili su izviđali situaciju. Na temperaturi od minus 30, bez odjeće i obuće, sigurno nisu dugo živjeli.
Nešto bliže napuštenom kampu, pronađena su tijela vođe pute Dyatlova, Zine Kolmogorove, i Rustema Slobodina. Po položaju njihovih smrznutih tijela bilo je jasno da su pokušavali stići do kampa. Jedino je Slobodinova lubanja imala manju frakturu, dok ostali nisu bili ozlijeđeni. Svima je presudila hladnoća i ono što ih je u nju otjeralo.

Istražiteljima je trebalo još dva mjeseca da pronađu tijela Nicolasa Thibeaux-Brignollela, Ludmile Dubinine, Alexandra Zolotaryova i Alexandra Kolevatova. Tijela su bila zatrpana ispod četiri metra snijega, 75 metara udaljena od ruba šume gdje su pronađena prva dva tijela. Kod ovih nesretnika pronađene su ozbiljne ozljede: Nicolasu je lubanja bila smrskana, Zolotarevu bila su polomljena rebra, a Ludmila je nađena bez jezika i s polomljenim rebrima. Uz tako grozne ozljede, nije bilo niti traga modricama ili ogrebotinama na tijelu.
Ovo četvero bilo je bolje odjeveno od ostalih. Da su zadnji poginuli bilo je jasno i po tome što su nosili odjeću onih koji su umrli prije njih. Sva odjeća bila je kontaminirana visokom raznim radijacije.
Jedini zaključak istražiteljskog tima je bio da je "nepoznata sila" uzrokovala njihovu smrt. Kobni prijelaz nazvan je po Dyatlovu, a nakon incidenta pristup je bio godinama zabranjen za javnost. Slučaj je bio zatvoren.

Što se zapravo dogodilo te noći?
Tek devedesetih godina, ponovno se počelo "njuškati" po zatvorenim slučajevima, pa je i ovaj ponovno došao pod lupu javnog interesa. Tada su pronađena svjedočanstva drugih planinara i mještana, koji su u vrijeme nestanka Dyatlove grupe na nebu viđali blještave leteće objekte.
Jedan od razumnijih zaključaka bio je da je grupa bila žrtvom lavine. Ta bi teorija objasnila zašto su istrčali iz šatora, te neke ozljede, ali nikako ne objašnjava zašto se grupa razdvojila, niti radijaciju u odjeći.

Naviše se sumnja na vojne eksperimente. Jedini preživjeli, Yury Yudin kojeg je spasilo slabo zdravlje, kaže da je među stvarima koje su nađene na mjestu nesreće bilo nekih koje nisu pripadale njegovima kolegama: komad odjeće koji je nalikovao vojnoj odori, jedna skija te naočale. Također, tvrdio je Yury, vojska je istragu započela 14 dana prije nego li su tijela pronađena. Da su nesretni izletnici bili žrtvom nekog vojnog eksperimenta koji je pošao po zlu, bilo bi jasno porijeklo visoke razine radijacije. Naravno, vojska nikada nije potvrdila takve informacije, pa smrt devetero mladih ostaje misterijem.

Ulje na vatru dolijevaju neki drugi svjedoci i činjenice. Unutrašnji organi stradalih nestali su nakon obdukcije, svjedoci govore im je koža bila neobično tamna i narančasto-smeđe nijanse. Vjeruje se i da su bili oslijepljeni, budući da su pokušavali zapaliti vatru zelenim granama koje su brali sa stabala iako je oko njih bilo dovoljno suhog pruća.
Preživjeli Yuri Yudin kaže, da može Bogu postaviti tek jedno pitanje, pitao bi ga što se te noći dogodilo njegovim prijateljima.

Kobni izlet

Posted by : Fb
Date :Saturday, March 3, 2012
With 0comments

Tu kada je najpotrebnije

| Thursday, March 1, 2012
Read more »


Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole,
vidio sam jednog dečka iz mog razreda kako ide kući.]
Zvao se Kyle. Izgledalo je, da nosi kući sve knjige.]

Pomislio sam: 'Zašto bi tko nosio sve svoje knjige kući u petak?
Ovaj zaista mora biti štreber.'





Sam sam imao lijepo isplaniran vikend
(tulumi i nogometna utakmica
s prijateljima sutra popodne),
zato sam samo slegnuo ramenima
i produžio dalje.

Hodajući, vidio sam da prema onom dečku
ide grupa djece. Potrčali su k njemu,
srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu,
tako da je pao u blato. Njegove naočale su odletjele
i vidio sam kako se zaustavljaju desetak stopa od njega.
Pogledao je prema gore i vidio sam mu tugu u očima.

U srcu sam suosjećao s njim. Potrčao sam prema njemu,
i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam
suzu u njegovim očima. dodajući mu naočale,
rekao sam: 'oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti.'
Pogledao me i rekao: 'Hej, hvala!'
na njegovom je licu bio velik osmjeh, jedan od onih
koji izražavaju iskrenu zahvalnost. pomogao sam mu
pokupiti knjige i upitao ga gdje živi.
Pokazalo se da živi blizu mene,
pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao.
Rekao je, da je prije išao u privatne škole.

Prije se ne bih nikada družio s nekim,
tko je pohađao privatnu školu. Cijeli put do kuće.
išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga.
Pokazalo se da je zanimljiv dečko.
Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima
igrati nogomet. Rekao je da želi.
Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje
upoznavao Kyle-a, sve više mi se sviđao. Moji
prijatelji bili su istog mišljenja.

Došao je ponedjeljak jutro i tamo je opet bio
Kyle s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio
sam ga i rekao: 'Ti ćeš zaista nabildati mišiće
s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!'
Samo se nasmijao i dao mi
polovicu knjiga.

Kroz slijedeće četiri godine Kyle i ja
postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj
godini počeli smo razmišljati o faksu.
Kyle se odlučio za Georgetown a ja za Duke.
Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da
kilometri nikad neće biti problem.
on je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u
poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije.

Kyle je bio zadužen za oproštajni govor u
našem razredu. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je
štreber. Morao je pripremiti govor za maturu.
Radovao sam se što ja nisam morao ići na binu i
govoriti. Na dan mature vidio sam Kyle-a. Izgledao je
fenomenalno. On je bio jedan od onih koji su zaista
pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima
popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao u naočalama.
Imao je više spojeva nego ja i cure su ga obožavale,
tako da sam ponekad bio ljubomoran.
Danas je bio jedan od onih dana. Vidio sam
kako je nervozan zbog svog govora.
Zato sam ga lupio po leđima i rekao:
'Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!'
Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda
i nasmijao se. 'Hvala', rekao je.

Nakašljao se i počeo govor. 'Matura je vrijeme
da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali
tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima,
braći, sestrama, možda treneru ... ali najviše svojim
prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome
prijatelj, najveći dar koji toj osobi možete dati.

Ispričat ću vam priču.'

Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici, dok je on
pričao priču o danu našeg prvog susreta.,
Preko vikenda se namjeravao ubiti. Govorio je
o tome, kako si je ispraznio ormarić, da poslije
njegova mama ne bi morala doći i nositi kući
njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi
mali smješak. 'Hvala bogu, bio sam spašen. Moj
prijatelj spasio me od smrti.'

Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu,
dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom
najgorem trenutku. Vidio sam njegovu majku i oca
kako me gledaju i smješe mi se onim istim
zahvalnim osmjehom.
Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.
Nikad ne potcjenjuj moći svojih djela.
Jednom malom gestom možeš nekome
promijeniti život. Na bolje ili na gore.
Bog nas 'daje' u naše živote, da na
neki način utjećemo jedni na druge.
Tražite Boga u drugima.

'Prijatelji su anđeli, koji nas
dižu na noge,
kada naša krila zaborave kako letjeti.'
Next Prev
▲Top▲