LICKA RIJECICA
Kažu
da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do
najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović,
velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije
zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.Živio je sa svojom
ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu
u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i
nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu
zajedno zauvijek.Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i
njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore.
Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije
probudila.Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je
znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo
nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz
sela.Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad
nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće
zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo
samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i
slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva.
Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni
nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće.
Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:
''Dobrodošli
u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu
je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali
hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma
važno. Lička Rječica nije imala groblje.Došao je do jednog mještanina i
pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše
groblje?''Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu
nema groblja.'' Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu
je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje
nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.Čovjek mu je pokazao malu
rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što
rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom
gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!Čovjek je pogledao
čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u
restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.Ivica nikad
nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali
je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je
prihvatio ponudu.Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku
svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od
puta.Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek,
stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo
i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je
to životinje, a nitko mu nije htio reći.Ivici je odlučio da mu Lička
Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku
večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan
čekao pun stol hrane.Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da
tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak
pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.Ali jedne
noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk
je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je
samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo
glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što
je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno
zaspao.To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i
onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena
više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.
Stravični,
nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao
da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je
shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno
smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao
prestati jesti. Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz
kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove
kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je
šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo
kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao
je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da
jede.''''Postao je dosta velik za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li
ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.''
''Samo
gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.Ivičin
šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate
pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući
ga, kao prošli puta.''Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u
Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore,
on je sljedeći!!!Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je
iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu,
nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu
može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u
ušima je čuo otkucaje svoga srca.Počeli su se čuti oni glasovi
ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je
uspio čuti što to glasovi govore:
''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''
To
je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane
drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv
sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i
prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je
postalo još glasnije:
'' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''
Kao
što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim
dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što
treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob.
Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile
su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.Nakon što je
pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je
postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u
mraku šume.Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je
odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji
mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti
istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se
nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u
grad.Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su
nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata
restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera
odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive
hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na
njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima,
njihova koža je bila ljubičaste boje.
Tada
se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno
otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u
laboratoriju.Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati
tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo
groblje Ličke Rječice.Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da
pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim
ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište. Ivica se odselio u
drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne
možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.
0 comments:
Post a Comment