Tiho je ušla u kuću da ne probudi svoju djecu. Imala je tri kćerčice, Anu, Saru i Vitu. Pogledala je u sobu kako bi vidjela je li djeca spavaju. Djeca su spavala bezbrižnim, veselim i neiskvarenim snom. Koliko je puta poželjela da ona sama može tako spavati. Suprug ju je napustio kada je najstarija Ana imala šest godina. Nije joj bilo lako proteklih godina. Bivši suprug joj nije slao nikakvu pomoć, vucarao se po bijelom svijetu s nekakvom umišljenom gospođicom koja je još uz to od njega bila mlađa deset godina. Bilo je jasno da ona od njega želi samo novac. Obmanila ga je svojim izgledom, kao da ga je začarala. On je bio poput sljepca, ostavio je prekrasnu ženu i djecu kao da nikada prije nisu postojale i otišao u nepoznato. To razdoblje je sada iza nje Victoria hrabro korača dalje u život. Muškarac koji nije vrijedan niti da mu se ime spomene odavno izbrisan iz njenih sjećanja. Ovih osam godina kako živi sama s djecom protekla je u borbi da im osigura egzistenciju. Sada izgleda sve savršeno, ima san iz snova, djeca su poslušna i odlični su učenici. Njezin posao bio je težak, ali ona ga je radila s lakoćom jer je znala za koga ga radi. Jedne večeri na poslovnoj večeri upoznala je i novog muškarca. Pomislila je treba li to njoj ponovno, ali se prepustila. Sada su već pet mjeseci u vezi i sve izgleda savršeno. Kakav bi to bio život kada bi sve bilo savršeno, baš zbog toga priča počinje baš tu. Kada se tuširala Victoria je na svome tijelu primjetila modrice i sitne crvene točkice po tijelu. Pomislila je da ima neku alergiju ili da se negdje udarila. Normalno je nastavila s životom i dalje se sve odvijalo baš kako treba. Jednoga dana njen novi dečko Max na otmjenoj, romantičnoj večeri zaprosio ju je. Ona je prihvatila, ali u njoj se vodila borba oko toga je li ljubav između direktora kompanije i obične radnice koja je svima raznosila kave moguća. Ona se odlučila upustiti u bračnu luku. Pripreme za vjenčanje trajale su mjesecima, djeca su joj puno pomogla. Ona su obožvala Maxa i mislile su kako će im on moći biti otac kojeg nikada nisu imale. Došao je i taj dan, dan vjenčanja. Sve je bilo savršeno, ona u bijeloj vjenčanici, svi na okupu. Sve je izgledalo kao u bajci. Svi su plesali do samoga jutra. Bilo je to vjenčanje kakvo se dugo nije vidjelo. Victoria se s Anom, Sarom i Vitom preselila kod Maxa. Živjeli su u obiteljskoj idili. U toj kući imali su sve što im je trebalo, ali i ono najvažnije sigurnost obiteljskog doma. Victoria je imala par dana slobodno da se smjesti u novu kuću. Nakon tog razdoblja odmora morala je krenuti ponovno na posao. Osjećala je na poslu neugodnu atmosferu. Imala je osjećaj da je svi ogovaraju. Na svu sreću imala je prijateljicu Karlu, koja joj je bila podrška u svemu. Na poslu je naporno radila, doma je pospremala te je postajala sve umornija. Modrice na tijelu ponovno su se pojavile. Osjećala je jaku kostobolju i umor. Ona je sve to zanamarile, sve kako bi bila najbolja zaposlenica,žena i majka. Tako je u tom tonu prošla prva godina braka. Izvana je sve bilo savršeno, ali iznutra kao da ju je nešto izjedalo. Jedno jutro se posvađala s mužem oko pospremanja kuće. Rekla mu je da ne može više sama, da treba pomoć. Njega to nije zabrinjavalo, samo je rekao da će unajmiti kućnu pomoćnicu. Nakon toga je otišao na posao, kao da se ništa nije dogodilo. Nju je to njegovo ponašanje nerviralo, kao da mu nije stalo do ničega pa čak ni do nje. Na poslu je tog dana kao i obično bilo naporno. Victoria se usred posla onesvjestila. Karla je brzo pozvala hitnu. Oni su je odvezli u bolnicu na pretrage. Max je stigao čim je čuo što se dogodilo. Doktor im je rekao da se ne brinu, da je to sve vjerojatno od umora i da uzme par dana slobodno da se dobra odmori. Nalazi su trebali stići kroz koji dan. Victoria se odmarala po cijele dane djeca i Max su joj donosili sve što joj je trebalo. Sve je izgledalo kao nekada i nova pomoćnica je stigla. Jednog jutra zazvonio je telefon, bio je to poziv doktora Hegela. Rekao im je da su došli nalazi i da sa suprugom dođe kod njega u ordinaciju. Preko telefona joj ništa nije mogao reći. Ona i Max odmah su zabrinuto otišli do doktora.Victoriu je uhvatila panika, ali je uz nju bio Max koji ju je smirivao iako je u sebi osjećao veliku zabrinutost. Doktor Hegel ih je ljubazno primio i polako počeo s pričom. Max i Victoria odmah su osjetili da nešto nije u redu. Zadnje što se sjeća od tog posjeta bile su doktorove riječi ˝Gospođo, bolujete od leukemije, bolest je već u kasnoj fazi. Ne znam koliko vam je života ostalo, ali znam da ga trebate kvalitetno potrošiti. Današnja medicina vam više ne može pomoći, da ste došli barem godinu dana ranije. Iako vam medicina ne može pomoći, vi svojom voljom i snagom možete produžiti svoj život. Žao mi je, gospođo.˝ Nakon toga se probudila u bolničkoj postelji. Nije mogla vjerovati da se to njoj događa, htjela je vjerovati da je sve to samo san. Sljedeći dan Max ju je odvezao doma. U njegovim očima i u očima njezinih triju najdražih curica vidjela se tuga. Oni su joj pružili sve da joj zadnji dani života budu što ljepši. Ona je pomišljala što bi bilo da je ranije otišla doktoru, još onoga dana kada je prvi put vidjela modrice, ali brzo je prestala razmišljati o one što bi bilo i živjela je od dana d0 dana. Svako jutro se budila sretna što je živa i s mišlju što ako sutra za nju ne postoji. Svakim danom bilo joj je teže,uskoro više nije mogla ni hodati, ali kao da ju je nešto jako držalo na životu. Bilo je to ljubav prema djeci. Željela ih je vidjeti kako rastu, ali je duboko u sebi znala da će ih uskoro gledati s neba. Svakim danom i taj dan je bio bliže. Jedno jutro osjećala se lošije nego proteklih dana, osjećala je da je došao i taj dan. Maxa i djecu pozvala je u sobu. Najprije im se zahvalila što su uz nju bili u svakom trenutku. Nitko nije mogao zadržati suze. Djevojčicama je rekla kada im bude falila da samo pogledaju u nebo jer ih ona od tamo gleda. Zadnje riječi bile su upućene Maxu. ˝Čuvaj mi moje djevojčice. Volim vas.˝ Glavu je spustila na postelju i izdahnula. Sobom su potekle rijeke suza. Njihova najdraža osobo zauvijek je otišla. I dan danas pogledaju u nebo s nadom da ih ona od tamo gleda.
Vaši komentari su dobrodošli!!!
0 comments:
Post a Comment