MRAČNA NOĆ

Bilo je kasno navečer. Vraćala sam se kući s koncerta. Polako je počeo padati snijeg. Što sam se više približavala kući snijeg je postajao sve jači i jači. Lagani snijeg postao je mećava. Nisam mogla vidjeti ništa ispred sebe, snijeg mi je ulazio u oči. Počeo je puhati i jak vjetar. Vjetar je tresao žice od struje te samo što nije srušio drveća. Ubrzo je nestalo struje. Par puta sam pokušala kontaktirati roditelje, ali bezuspješno. Uopće nije bilo signala. Izgledalo je kao da sam sama na svijetu, kao da sam izgubljena usred pustinje. Bila sam tako blizu doma, a teko daleko. Odlučila sam sjesti na klupicu uz cestu jer dalje nisam mogla. Ususret mi je dolazio crni automobil. Pomislila sam kako bi se upravo u njemu mogla naći moja pomoć. Auto se zaustavio. Iz njega je izašao čovjek u crnom. Ponudio mi je prijevoz. To sam shvatila kao posljednju priliku da se ne smrznem do smrti. Odlučila sam sjesti u taj automobil. Čovjek u njemu mi se učinio pristojnim. Pitao me gdje da me odveze. Ja sam mu objasnila put do kuće. Tako je on upalio auto i počeo voziti. Krenuo je u pravom smjeru, ali je odjedanput skrenuo. Preplašila sam se. Vozio je prema crnom putu, putu bez kraja. Osjetila sam jaku vrućicu i bol u glavi. Odjedanput sam se našla u krevetu, u bolnici. Pitala sam roditelje gdje sam, što se dogodilo. Oni su mi rekli da su me neki ljudi našli na klupici pokraj ceste, promrzlu i mokru. Ispričala sam im o čovjeku u crnom,ali su mi oni rekli kako sam vjerojatno od vrućice buncala. Ja sam te večeri u snu ponovno vidjela čovjeka u crnom. Bila sam potpuno sigurna da tog čovjeka nisam sanjala. Sljedećih nekoliko noći sam opet sanjala tog istog čovjeka. Nisam mogla spavati, bila sam sva prepadnuta, nisam smjela izaći iz kuće.Svoju bol nisam imala ni s kim podijeliti. Jednoga dana skupila sam dovoljno hrabrosti i izašla vani. Šetala sam parkom i odjedanput ugledala čovjeka u crnom. Imala sam osjećaj kao da će mi izmaknuti tlo pod nogama. Čovjek mi je prišao pomoći, vidio je da nisam dobro. Ubrzo mi se razbistrilo i pobjegla sam. Tog dana trčala sam brže nego ikada. Nisam znala je li taj čovjek u crnom bio samo moja mašta, ali sam osjetila da se n ešto dogodilo, da je zaista postojao. Odlučila sam ga zaboraviti i krenuti dalje. I danas ga se ponekad sjtim, ali činim sve da to ne bude često. Još uvijek vjerujem da to nije bio samo san. Nadam se da će mi se pamćenje na taj dan vratiti i da ću tada moći sve to podijeliti.