Sudbonosni susret - Sve se događa slučajno

Na dan kada ga  je srela sunce je neobičnom svjetlošću sjalo, sve je izgledalo nestvarno, barem za nju. Bile su to plave oči koje će teško zaboraviti. Slučajno se sudarila s njim na ulici i njegov pogled ju je začarao. On se samo ispričao i nastavio dalje. Ona je u čudu stajala nekoliko sekundi i pokušala doći k sebi. Nešto je bilo u tim očima, nešto što joj nije  dalo spavati danima. Nakon nekog vremena prestala je razmišljati o tome i rekla je sebi da ako stvarno nešto postoji i ako se nešto treba dogoditi da će se dogoditi kao i prvi put slučajno. Tako je bilo. Prošle su godine od tog susreta, samo bi ga se ponekad sjetila, tih prodornih plavih očiju. Dobila je svoj prvi posao. Sve je izgledalo idealno, ali nikada nije tako. Iznenada je prekinula dugogodišnju vezu i sve je za nju izgledalo izgubljeno. Više nije imala volju ići na posao, ali će joj upravo taj posao vratiti upravo ono davno zaboravljeno. Dog jutra sve je krenulo po krivu, haljina koju je htjela obući poderala se na kvaku od vrata dok je izlazila iz sobe. Drugo joj ništa nije bilo spremno pa je posegnula za starom haljinicom još iz studentskih dana. Kada ju je obukla sjetila se da ju je nosila na onaj dan kada je srela onoga mladića. Od tada ju nije obukla. Odjenom joj tijelom prođe neobična toplina, znala je da će se tog dana dogoditi nešto posebno. Tako je i bilo. Šef ju je tog dana pozvao u ured. Pomislila je da će još nešto poći po zlu. U šefovom uredu sjedio je mladić kojeg nije poznavala, ali kada ju je pogledao sva sjećanja su se vratila. Bio je to onaj isti pogled. Šef joj je rekao da će raditi s njim na jednom projektu i da ga uvede u posao i učini mu početak rada u ovoj tvrtci što ugodnijim. Potvrdno je kimnula glavom. Oboje su se dugo u čuđenju gledali, ne znajući što reći. Kada su došli do ureda pokušavali su razgovarato, ali bezuspješno, riječi koje su izlazile iz njih bile su besmislice. Napokon je mladić skupio hrabrosti i rekao kako ju već od nekud poznaje, ali da nije siguran od kud. Ona je rekla da misli da su se jednom sreli na ulici, rekla je da mu se ne sjeća izgleda nego samo očiju. On je rekao da su ga oči poput njenih proganjele već dugi niz godina, da ih je posvuda tražio, ali bez uspjeha. Pitao ju je kada ih je već sudbina ponovno spojila da pokušaju biti zajedno. Ona je sva zbunjena pristala. Rekla je da zna da se sve u životu događa slučajno i da samo treba ići dalje, da će sudbina učiniti da sve bude baš onako kako treba. Dalje se odvijalo baš onako kako treba, sve je bilo idilično. No jedan dan je ostavio samo poruku u kojoj je pisalo da će njegove plave pči uvijek pratiti njene i samo otišao. Dugo je razmišljala zašto je to tako. Shvatila je da njihova ljubav možda ne bi bila tako jaka kada bi bili zajedno da se sve događa s razlogom. Te sudbonosne oči nikada nije zaboravila. Desetke godina poslije srela je čovjeka s istima očima, samo su se zagonetno pogledali, nasmješili i nastavili dalje. Znala je da je to on, znala je da ta ljubav nije za ovaj svijet, da će je te iste oči čekati na nekom ljepšem mjestu, na mjestu gdje okrutna svakodnevnica ne može uništiti pravu ljubav.