Jednom davno, živjeli su momak i djevojka. On nije bio posebno zgodan, i onda nije bila posebno lijepa. Bili su samo jednostavan, osamljeni momak i jednostavna osamljena djevojka, kao i svi ostali. Ali vjerovali su svim svojim srcima da negdje u svijetu žive 100% savršeni momak i 100% savršena djevojka za njih. Bilo bi čudo da se sretnu, no to je bilo čudo kojem je bilo suđeno da se dogodi.
Jednog dana, momak i djevojka su naišli jedno na drugo na uglu ulice.
I momak je rekao djevojci: „Ovo je čudesno! Tražio sam te cijeli moj život. Možda nećeš vjerovati u ovo, ali ti si 100% savršena djevojka za mene.“
Ona mu je rekla: „Naravno da vjerujem. Ti si 100% savršen momak za mene, točno kako sam te zamišljala u svakom detalju. Ovo se čini skoro kao san.“
I tako su sjeli na klupu u parku, i držali se za ruke, i pričali jedno drugom priče satima. Više nisu bili usamljeni.
No kako je popodne prolazilo, iglica sumnje je počela bockati njihova srca. Pitali su se je li moguće da se snovi ostvare tako lako.
Momak je rekao djevojci: „Hajdemo se testirati – samo jednom. Ako smo uistinu 100% savršeni jedno za drugo, onda negdje, nekad, opet ćemo se sresti. I kad se to dogodi, vjenčat ćemo se istog trenutka.“
Ona je rekla: „Da, to je točno što bi trebali učiniti.“
I tako su se rastali, on na jug, a ona na sjever.
Sad, ovaj rastanak je bio sasvim nepotreban, jer su oni uistinu bili 100% savršeni ljubavnici jedno drugome, i bilo je čudo da su se ikada sreli. Ali bili su premladi da to znaju.
Jedne zime, zemlju je pogodila kuga, i momak i djevojka su se jako razbolili. Mnogo tjedana su bili između svijesti i nesvijesti, hodajući po tankoj liniji između života i smrti.
Naposljetku, na svu sreću, obnovili su svoju snagu, ali groznica je napala njihove umove, i izgubili su svo sjećanje na njihove prošle godine.
Ipak, oni su bili dvoje vrlo odlučnih mladih ljudi, i teško su radili da se vrate u život. Naposljetku su uspjeli činiti potrebne stvari, kao ići na svoj posao, kupovati na tržnici, šetati do pošte. Čak su i opet iskusili ljubav, ponekad i do 75% ili čak 85% ljubavi.
I tako su živjeli, godine su prolazile, i oni su starili. Onda, jednog prelijepog proljetnog jutra, momak je šetao do tržnice da kupi mlijeko, sa juga na sjever, dok je djevojka išla na poštu poslati pismo, sa sjevera na jug. Prošli su jedno pored drugog u samom centru ulice. Najbljeđi odsjaj sjećanja je na trenutak bljesnuo u njihovim srcima. I znali su:
Ona je 100% savršena djevojka za mene.
On je 100% savršen momak za mene.
Ali sjaj njihovog sjećanja je bio preslab, i njihovi umovi nisu bili tako jasni kao nekada. I tako, bez riječi, prošli su jedno pored drugog na ulici, i nestali jedno drugome iz života… zauvijek.
0 comments:
Post a Comment